Veliku je istinu izgovorio sveti Ivan Krstitelj dok je propovijedajući obraćenje pripremao Mesijin dolazak u srcima ljudi. Naime, kritizirao je farizeje i saduceje koji su dolazili k njemu ali u dvoličnosti, nespremni obratiti se, te im je, između ostaloga, govorio: I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ako je Bog mogao i može iz kamenja podići djecu Abrahamovu, onda je tim više mogao i sam doći na svijet među ljude na bezbroj načina koje mogla izvršiti njegova svemoć. Njegova dobrota, mudrost i ljubav, odredile su pak da taj način na koji će doći na svijet u narodu koji je izabrao za svoju baštinu bude onaj do kraja naravan. Htio je postati čovjekom izabirući rod Abrahamov u kojem je i sam postao potomkom Abrahamovim po tijelu, to jest, još preciznije rečeno, potomkom Davidovim.

Izabrana Djevica

I dok se tako prebire starozavjetna proročanstva, otkrivamo da je Bog objavio veliko čudo svoga dolaska među ljude na tako neprimjetan način koji će biti do kraja ljudski. Ali neće zbog toga biti manje čudo, već, naprotiv, postaje tim veće čudo. Bog je odredio svesti se na mjeru ljudskoga, te je izabrao put da i sebi sagradi prebivalište među ljudima na isti naravan način na koji je svaki čovjek dolazio na svijet, pa tako i sinovi Abrahamovi. No ovaj izabrani put je ujedno bio i nadnaravan, čime je bio znakovit i poticajan ljudima, jer su i sami trebali razumjeti da za biti čovjek nije dostatna ljudska narav, već je neophodna usmjerenost prema nadnaravnome. I kao što za djecu Abrahamovu nije bilo dostatno da su tek rođeni tjelesno od potomstva Abrahamova, već su trebali prihvatiti i njegovu vjeru u Boga, tako je i sam Bog izabrao put do kraja naravan, a u isto vrijeme nadnaravan.

Ovaj put je bio naravan jer je izabrao roditi se kao čovjek od žene, ali je ujedno bio i nadnaravan jer je ta žena bila djevica. No njezino djevičanstvo nije bilo tek samo biološko, već je bilo djevičanstvo potpune okrenutosti Bogu i potpune posvećenosti njegovoj volji i riječi. Ono je bilo i tako istinski naravno i ljudsko jer se ticalo jednog čistog ljudskog bića, ali nadnaravno ukoliko je bilo potpuno opredjeljenje za Boga i za službu njemu. Bilo je nadnaravno i radi toga, a i Marija je dobro to znala, što je Marija bila čista i okrenuta nadnaravnom i milosnom životu ne sama po sebi, već po Božjem daru. Bila je izabrana da bi izabirala do kraja Božju volju i posvećivala se na način na koji je on htio da njegovi vjernici žive okrenuti prema njemu.

Od Božjeg čovjekoočinstva do Marijina bogomajčinstva

A kao što je Marija sebe potpuno predala Bogu, tako je i Bog dovršio proces predanja čovjeku po njoj, te se potpuno predao do mjere utjelovljenja. Bolje rečeno, Bog se ne može drukčije ni darovati ljudima nego cjelovito, ali je tražio osobu koja će se njemu potpuno posvetiti prihvaćajući poticaje njegova Duha i biti do kraja vjerna njegovu primjeru. Jer Bog je ljubav koja se daruje do kraja, čiji život je predanje, te je zato i podigao ljudsku osobu koja će sudjelovati u njegovu božanskom planu posvemašnjim darom srca i ljubavi.

Zato je Marija imala snaga potpuno se predati kao njegova službenica jer je njega spoznala kao Boga koji služi ljudskome spasenju. I nije mu bilo dosta što je sebe ponizio do mjere da se nazove Ocem ljudi, već se ponizio do mjere da je dao svoga Sina da se rodi od ljudskoga bića, kako bi među ljudima i sam imao roditelja. Dok je sebe zatomio kao svemoćnoga Boga ulazeći u neposredan odnos s malim, zemnim stvorenjem, dotle je dao prigodu čovjeku da se uzdigne do uzvišenih razmjera. Biti stvoritelj i otac ljudi njemu nije uvećavalo uzvišenost, ali je u dobroti svojoj htio biti i prema ljudima u istom odnosu kao što je bio u svom božanskom životu prema svome Sinu i Duhu. No tim činom je dao prigodu ljudskome biću, točnije Nazaretskoj Djevici, da stekne neizrecivo časni naslov bogorodice i bogomajke koji nije mogla sam sebi dati. Izabrao je takvo biće koje je svojim poniznim služenjem nasljedovalo njegovu poniznost kojom se darivao ljudima, te je u tom duhu Marija prihvatila roditi ga kao čovjeka svijetu. No to je mogla samo zato što je cijelim bićem bila okrenuta onom uzvišenom božanskom vječnom rađanju Sina od Oca, pa je mogla Božjemu Sinu pružiti dolično rođenje na zemlji. Jer je bila sačuvana od grijeha, mogla je Božjega Sina roditi i kao svoga Sina, te mu dati sve što joj je bilo u moći – cijelu i savršenu ljudsku narav, kao što mu je i Otac predao na savršen način božanstvo. Dala mu je u vremenu svu svoju ljudskost, kao što mu je Otac odvijeka dao savršeno božanstvo, te stoga doista zaslužuje da je častimo kao Bogorodicu.