2. korizmena nedjelja – A

Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Malo neobičan izbor teksta u korizmenom vremenu, ali isto tako su neobične za naš suvremeni mentalitet okolnosti u kojima se dogodilo to isto preobraženje. Sveti nam Matej, naime, zapisa kako je Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih je poveo na goru visoku, u osamu. Isus je imao potrebu uz sav naporni rad s ljudima kojima je propovijedao i koje je liječio, povući se u osamu s trojicom izabranih učenika, kako bi s njima podijelio svoja najsnažnija unutarnja iskustva, te u njih utisnuo uzvišene i svete osjećaje Božje prisutnosti. Doista, ono najdublje i najintimnije može se podijeliti samo s prisnim prijateljima jer oni najbolje mogu razumjeti stanje duha u kojem im se ovo saopćenje događa. No ovo Isusovo iskustvo je bilo toliko jako da ga ni trojica apostola nisu mogla do kraja razumjeti, što ih je zateklo i iznenadilo. Isus je, međutim, imao potrebu učiniti ih dionicima svoga preobraženja u osami da im pokaže ljepotu i važnost takvih trenutaka kad im neometano u miru i tišini očituje sebe i svoju slavu.

Danas ljudi ne znaju otići u osamu, gdje mogu sresti sebe u nutrini svoje duše, u miru i tišini. Najčešće bježe od sebe i od svoje nutrine, a boje se tišine, osama i povlačenja u samoću. Kako se ne bi susreli radije traže masu, druženja i bučna mjesta. Ako se slučajno zateknu samima, odmah brže bolje pale televizore ili radio prijemnike, jer ih je počesto i strah od tišine, mira i samoće.

Osama je prostor i vrijeme koje provodimo u snažnom zajedništvu s Isusom. Ona je mjesto gdje razmatramo njega i sadržaje koje nam on stavi pred oči da ih razmatramo, kao što je apostolima dao da uz njega promatraju Mojsija i Iliju. A osamu ostvarujemo kada ne dopuštamo da nas preplavi buka ovoga svijeta, da nam pozornost ode na nebitno, na zemaljsko i svjetovno, umjesto da nam pozornost bude usmjerena na Boga, koji nam se otkriva kao neprocjenjivo blago duše i nutrine. Osama je mjesto gdje ne dopustimo da nas zapljusnu riječi i slike koje vežu naša osjetila za zemaljsko, već smo posvećeni razmatranju nebeskih ljepota. Na žalost, počesto nismo svjesni koliko smo izloženi zemaljskim utjecajima, te koliko nas ispunjavaju nemiri, nervoze, površnosti ovoga svijeta koje nismo uspjeli otkloniti. Na našu je štetu kad ne uočavamo koliko nas to sve skupa rastroji, izopači, onečisti, pa se na vrijeme ne povučemo od svake rastresenosti u bit života.

Vrijeme korizmene osame je vrijeme kad razmatramo Zakon i Proroke i njihovu važnost u našem životu, budući da nas svakodnevni život ponese i udalji od njihove spoznaje, važnosti i vršenja. Razmatranje Zakona nas potiče da shvatimo da iznad nas ima Bog koji nam dade odredbe i put života, što je pretpostavka koja nam omogućuje shvatiti Krista kao najuzvišenijeg zakonodavca našega života. Isto tako istinsku spoznaju o njemu možemo imati ukoliko smo svjesni cijele povijesti ljudskoga roda koja je sastavljena od Božjih obećanja i njihovih ostvarenja. Simbol tih obećanja su proroci koji su najavili spasiteljev dolazak pripremajući Božji narod na taj veliki događaj.

Razmatrati u osami Zakon i Proroke, znači dopuštati da nam Božja riječ dođe do dubine srca, to jest da tako i mi dođemo do dubine srca po jasnijoj spoznaji Sina ljubljenoga koji nam se očitovao najprije u tragovima, te se potom i utjelovio. Otići u osamu s Isusom i razmatrati znači pobijediti rastresenost i površnost koja nas zahvati ako se prepustimo izvanjskim događajima. Ako se ne znamo posvetiti svojoj nutrini, onda ćemo uvijek ostati na površini života. A osim što ćemo biti žrtve površnosti, bit ćemo i ravnodušni, prazni i nemirni. Ako ne pronalazimo vremena za osamu s Gospodinom, postajemo nesigurni i nestalni u svom životu.

Korizma je stoga vrijeme kad tražimo intenzivno Božju prisutnost, a Isus nam je naznačio put osame kao pravi način susreta s njime i sa samima sobom. Kao i trojici apostola, posvješćuje nam važnost Božje prisutnosti koja se otkriva u osami. On nas tako uči da je tražimo i da od tog tihog iskustva crpimo snagu i živimo. Isus je poučio svoje učenike kako da traže Božju prisutnost u osami, a za nas želi da korizmeno vrijeme bude vrijeme pustinje, to jest povlačenja u osamu u kojoj se osjeća Božja prisutnost, te jasnije razaznajemo važnost Božjeg zakona i razmatranja u kojemu bolje upoznajemo njega – svoga Učitelja, bez čega bi korizma bila lišena najvažnije sastavnice. Dopustimo stoga Gospodinu da i nas povede ove korizme o osamu u kojoj ćemo promatrati njegovo sveto preobraženo lice, kako bismo jednom, kada dođe vrijeme, mogli odražavati njegovu slavu sa svoga.