4. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji nam se nudi u euharistijskom slavlju 4. korizmene nedjelje opisuje izlječenje slijepca od rođenja koje je Isus učinio jedne subote u Jeruzalemu. Taj događaj je izazvao brojne reakcije među svijetom i među farizejima. Dio ljudi nije bio spreman povjerovati da je se to dogodilo, te nisu vjerovali da je mladić koji pred njima svjedoči da mu je Isus vratio vid isti onaj koji je slijep prosio. No većina reakcija se ticala Isusa, te su zato farizeji vršili pritisak i na njega i na njegove roditelje, ne želeći dopustiti da netko naglas izgovori da je Isus učinio tako veliko čudo koje bi jasno svjedočilo o njegovu mesijanstvu. Jer ta činjenica se nije uklapala u njihove planove, pa je onda bilo tim gore po činjenice i po sve one koji svjedoče o činjenicama. Međutim, nije bilo dovoljno samo zanijekati činjenice, već je bio pokrenut postupak utvrđivanja. Mnogo bi učinkovitije bilo dokazati da se radi o izmišljenom događaju ili podvali, nego tek samo zabranom osporiti činjenice. U tom smislu farizeji su izvršili ispitivanje i saslušanje ne samo mladića kojemu je vraćen vid, već i njegovih roditelja.

Zanimljivo je bilo ponašanje roditelja koji traže kompromisno rješenje. Ne mogu se odreći svoga sina niti žele osporiti činjenicu da je bio slijep od rođenja, ali jednako tako je bilo očito da sada vidi. Nisu se htjeli izložiti nikakvim izjavama o tome kako se dogodilo da im sin sada vidi. Strah od kazne i od izopćenja u njima je bio velik tako da se nisu usudili posvjedočiti za Isusa kao sveca i pravednika koji je njihovu sinu podario vid očitujući na njemu djela Božja. No takav potez iz straha očituje njihovu slabost i nezrelost. Time što su izvukli sebe, gurnuli su u vatru vlastitoga sina, što nije svojstveno roditeljima. Ukazali su na njegovu punoljetnost, ali su pokazali vlastitu nezrelost. Vjerovali su da će na taj način proći bezbolnije, te da manje riskira on, nego njih dvoje. Tako se pokazalo da je potpuno pogrješno bježati od istine, ma kako bilo opasno izreći je među onima kojima ona smeta. No bijeg od istine, poradi straha i ljudskih obzira, uvijek je bijeg u nezrelost. Okrećući leđa istini, okrenuli su leđa svome sinu, a sve poradi ljudskih obzira i pritiska okoline.

Slično se događa i danas mnogima od nas. Živimo u svijetu u kojem sustavno vlada borba protiv činjenica vjere, te se mnogi osjećaju nelagodno ili potišteno onda kad trebaju svjedočiti za Isusa i za milosnu prisutnost u vlastitome životu. Strah nas je pred drugima reći što je učinio za nas i za druge ljude, te tako bježimo u nezrelost koja se očituje u strahu i nesigurnosti. Štoviše, mnogi poput farizeja, drže činom zrelosti i samosvijesti odbaciti vjeru i boriti se protiv njezinih činjenica, te izvrći poruzi one koji je svjedoče. Mnogi se daju uvjeriti pod pritiskom javnosti da je neutemeljeno, nazadno i nepopularno vjerovati. Postoje razni pokušaju da se tako govori o Isus da ga se kompromitira, te se mnogima, poradi ideologija i pritisaka ovoga svijeta, zatvaraju oči, umjesto da ih otvore pred činjenicama. U svome otporu prema Bogu i svemu što je njegovo, mnogi traže razlog ostati u svojem tvrdokornom i nezrelom racionalizmu, umjesto da vjerom rastvore skučene okvire ljudske perspektive i upute se prema pravoj zrelosti života.

Nasuprot takvih nezrelih svjedočanstava stoji svjedočanstvo mladića kojem je Isus podario vid. On je bio preporođen do te mjere da se napokon osjetio zrelim i važnim da može preuzeti odgovornost za svoje riječi i djela. Ali ta zrelost za njega nije bila samo pitanje dobne punoljetnosti, već mu je došlo po Isusu koji ga je izliječio. Upravo stoga, ako je želio ponašati se zrelo, jedino Isusa nije mogao zanijekati. Zato je bez straha iznio uvjerenje do kojega je do tog trenutka došao, a to je da je Isus prorok, pravednik i da je došao od Boga. A kad ga je Isus ponovno susreo, onda nije imao problema niti prihvatiti da je Isus Sin Čovječji, te povjerovati u njega. Doista, tko je osjetio Isusovu snagu u svome životu, nema razloga bježati od činjenica, jer od njih živi. Tko je doživio spasenjski milosni zahvat u duši i tijelu, nema razloga kalkulirati, već odvažno svjedoči dosljedno govoreći istinu i braneći činjenice koje su se dogodile. Zanijekati činjenice koje su se dogodilo, značilo bi zanijekati sebe i svoje ozdravljenje. Dati se ustrašiti i osporiti istinu, značilo bi osporiti punoljetnu zrelost i vratiti se u nezrelost, budući da mu je upravo Isusova prisutnost podarila vid, a s njime i zrelost.

Na sličan način korizma je za nas vjernike vrijeme zrelosti u kojemu pobjeđujemo strah i ljudske obzire, te odvažno svojim riječima i djelima svjedočimo za Božja djela koja je Isus izveo u našem životu. To će biti test naše punoljetnosti da se dobro ispitamo primjećujemo li što je on za nas učinio i čini, te svjedočimo li to odvažno, uvjereni kako je i jedno i drugo potrebno za pravu vjerničku punoljetnost. Živeći dosljedno činjenicama koje uočavamo u životu stječemo prokušanost vjere, te ne dopuštamo sebi proturječje u koje su upali mladićevi roditelji. Jer umjesto da su se radovali u potpunosti ovom događaju, jer su i sami bili obilježeni sljepoćom svoga sina, poradi straha i pritiska nisu uspjeli odrasti. Na žalost nisu imali snage prihvatiti Isusa, čime bi dokazali pravu zrelost, premda je on i s njih skinuo hipoteku odgovornosti i krivice za stanje njihova sina. Mi stoga ne dopustimo da nas sputava strah i ljudski obziri, već se trudimo promatrati djela Božja u našemu životu i dati mu slavu što nam je po svome Sinu vratio vid da ih primijetimo. Nadasve mu zahvalimo što nas je tako doveo do duhovne zrelosti i punoljetnosti po kojoj smo mogli ispovjediti vjeru u Isusa i javno posvjedočiti za njega koji je došao na ovaj svijet da progledamo i postanemo zreli.