2. vazmena nedjelja

Osam dana nakon proslave uskrsnuća Gospodinova, kako je i sasvim razložno, liturgija Crkve nam nudi odlomak iz Evanđelja svetog Ivana u kojem je opisan događaj koji se zbio baš osmoga dana pošto je Gospodin ustao od mrtvih. Naime, toga dana se Gospodin ukazao okupljenim učenicima kao i na dan uskrsnuća, s time da je ovaj put među njima bio i Toma koji, ne samo ne bijaše s njima osam dana prije, već nije htio ni povjerovati u stvarnost onoga o čemu su mu drugi učenici govorili. Zato je ovaj put Isusovo ukazanje bilo usmjereno prvenstveno prema Tomi čiju je nevjeru htio razbiti, a najbolji put za to bio je da udovolji uvjetima koje je sam Toma postavio drugim apostolima: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Kad su Gospodina razapeli htjeli su ga osramotiti, ali isto tako izabrali su takvu smrt koja se trebala duboko urezati u svijest učenika, što se u biti i dogodilo. Čak nisu svi ni trebali biti na Kalvariji da bi znali kako je užasan bio taj prizor koji ih se do te mjere morao dojmiti da su se razbježali, da su im bile pokopane sve nade i da su bili ispunjeni strahom i razočaranjem. Zato je bila logična i Tomina nevjerica: Nakon tolikih muka i tortura, te nakon umiranja na križu, nitko nije mogao ostati živim. Toma nije mogao vjerovati da je se taj isti mogao ukazati učenicima kao živ, te je pomišljao da je kakva utvara ili da ih je netko drugi uspio obmanuti ili pak da nisu uspjeli dobro vidjeti u brzini i smetenosti. Odatle njegov zahtjev da vidi biljeg čavala na Isusovim rukama i nogama, te da stavi svoju ruku u ubodne rane na Isusovu tijelu. Toma nije povjerovao jer svjedočanstvo njegovih prijatelja apostola nije moglo u njega utisnuti svijest o uskrsnuću kao što su mogle utisnuti Isusove rane. Zato je on tražio staviti svoj prst u te rane koje su bile znakom stvarnosti uskrsnuća i Božjega milosrđa prema čovjeku.

Zato je Gospodin, u svome milosrđu prema ljudskome rodu, ostavio na tijelu rane koje su mu nanijeli na Veliki petak, tako da su ostale najprije apostolima kao znak i potvrda njegova identiteta. One su ostale trajno urezane u njegovo biće, te ih se ni nakon smrti ne odriče, da bi ih urezao njima u svijest. Rane su dio njega i svjedočanstvo što je sve učinio za čovjeka. One su znak da je sanirao naše ljudske rane i slabosti, od kojih je jedna od najvećih nevjera i ne prihvaćanje Boga u pravom smislu riječi, čemu su apostoli, a Toma na poseban način, bili samo pokazatelji. Da su ozbiljno vjerovali, onda bi s Bogom uspostavili odnos kao sa živim Bogom, te bi im i njegova proročanstva bila poznata i najave što se sve ima dogoditi s njegovim Mesijom. U tom smislu se njihov proces rasta u vjeri imao dovršiti upravo razmatranjem Gospodinovih rana, koje su otkrivale njegov identitet, to jest Božju ljubav za čovjeka. Ujedno su ga također pokazivale kao živoga Boga koji je svojim ranama u njima dovršio hod vjere, te je Gospodin s pravom nazvan u Poslanici Hebrejima početnikom i dovršiteljem naše vjere.

Njegove rane su tako vidljive i njegovo biće po njima prepoznatljivo, tako da njegovo zemaljsko postojanje ostaje nedjeljivo njegovo i kad je u slavi Očevoj. Dok je Toma tražio utisnuti svoje prste u njegove rane, njemu je Gospodin utiskivao svijest o svojoj živoj prisutnosti i svome uskrsnuću. Onaj tko je živio u našem tijelu i dalje živi. Tijelo koje je uzeo sada je potvrda da je Bog! Tijelo je bilo dokaz o životu i smrti. Njega smo na zemlji u tijelu mogli jasno iskusiti, pa tako i njegovo uskrsnuće i njegov sada neumrli život. Njegovo božanstvo se pokazalo u tijelu, te ga treba utiskivati u iskustvo svoga života.

Pred Kristovim ranama dobro je da se svi poput Tome zastidimo svoje nevjere i života udaljenoga od živoga Boga koji nam je podario milost uskrsnuća svoga Sina, a mi pored toga prolazimo u nevjerici i loše prihvaćamo. Živi Bog ih s ponosom pokazuje, jer su znakom milosrđa prema nama. U njima se ogledava naša ljudska slabost i grješnost koju je trebalo iscijeliti, te smo tako i mi uzrok tih rana, a on ih je podnio radi našega spasenja. Naši su grijesi uzročnik, a naše spasenje razlog tih rana. One su na njemu ostavile tragove kojima je bio obilježen do smrti, kao što je htio da u njemu ostanu kao svjedočanstvo nepovratnog i neuništivog uskrsnog života. Postale su ono što nitko nije očekivao.

Kao što je Toma pred tim ranama morao biti višestruko posramljen radi svoje nevjere, tako bismo i mi trebali češće stati pred te rane i razmatrati ih. I to ne bez posramljenosti i kajanja, ali isto tako tražeći u njima utjehu jer su one i znakom Božjega milosrđa, kao što su trebale biti znakom ljudskoga nemilosrđa. Tako ih je Bog pretvorio u znak i oruđe ljubavi i života, a trebale su biti znakom mržnje i smrti. Pred Uskrslim trebamo biti u stanju otkriti i vlastitu krivicu za njegove rane, jer te rane nisu samo jedna povijesna ili pak sada nadpovijesna – uskrsna datost. Nevjera ranjava kako naše vlastito tijelo, tako i otajstveno Tijelo Kristovo – Crkvu, te bismo radi toga trebali kao lijek češće koristiti svete rane Gospodinove. Neka nas u tome prati zagovor svetoga Tome, a neka nam Milosrdni Gospodin bude milostiv kao Tomi, te neka u nas utisne neponovljivo iskustvo svojih svetih rana.