6. vazmena nedjelja – A

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadržajem koji ima tako čudesne učinke u životu.

Obveze ljubavi

Isus, Božji Sin, je upravo zato i došao na svijet da ne bismo ostali do kraja zakinuti za blaženstvo života ljubavi. Iz ljubavi za nas je i dao svoj život, te je i uskrsnuo, iskazujući darom uskrsloga života posvemašnju ljubavi. Iz toga čitamo da njegova ljubav prema nama nije bila bez obveze, već je sadržavala vrlo jasno obvezu da učini za nas sve što može da nas spasi i dovede u život vječni. Takvoj ljubavi je poučavao i svoje učenike, jer je dobro znao da nema ljubavi bez vrlo precizne obveze prema onima koje se ljubi. U protivnom ljubav bi se pretvorila u ispraznost ili zamamne varljive riječi. U tom slučaju bi postala laž i obmana, a ne blago i blagoslov života. Luksuz isprazne ljubavi sebi i svojim učenicima Isus nije mogao priuštiti, znajući da bi ljubav bez obveze bila pravo zavaravanje. Nije stoga propustio poučiti svoje učenike, te pred njih staviti i svoja očekivanja glede ljubavi, što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Gospodin poziva svoje učenike da u sebi prepoznaju, razviju i čuvaju autentičnu ljubav prema njemu. Takva ljubav pretpostavlja jasna pravila, okvire i sadržaje, kako slijedi iz njegove riječi: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.

Jer kao što ni Božja ljubav nije bila apstraktna stvarnost, već vrlo konkretan dar života, tako je i Isus pred svoje učenike iznio svoja očekivanja da čuvaju njegovu ljubav čuvajući zapovijedi i odredbe. Pokazujući Božju ljubav prema čovjeku, s pravom je računao na uzvrat, pri čemu nije mislio na svoju korist, već na njihovo cjelovito dobro. Kao što je on pokazao svojim životom ozbiljnost Božje ljubavi za čovjeka, tako je očekivao i od njih da pokažu jednako takvu ozbiljnost prema sebi, prihvaćajući jasne obveze i odredbe njegove ljubavi sebi na spasenje. A kao što Isus nije samo izjavio da nas voli, već je u ljubavi preuzeo odgovornost za nas, i od nas očekuje da mu u odgovornosti uzvratimo. To za nas vjernike ponajprije znači da nije dostatno izjaviti da smo vjernici, već nadasve prihvaćati njegovu riječ i vršiti zapovijedi. Kao što on nije prema nama očitovao ljubav bez sadržaja, tako očekuje i od nas da naša ljubav prema njemu ne bude bez sadržaja, bez precizne odgovornosti i jasnog izričaja. Vjernik koji bi to bio samo imenom, a da ne živi svoj odnos s Bogom kroz zauzetu ljubav, ne bi bio vjernik prema Isusovoj želji i naumu. Kao što ni vjernik koji bi ispunjavao svoje ‘vjerske dužnosti’ bez žarke ljubavi i iskrenog zajedništva s Bogom, bio bi samo formalist. Zato Isus svojim pozivom učenicima da ga ljube i da čuvaju njegove zapovijedi želi da dožive ljubav prema Bogu, te da je uvećavaju i njoj rastu. Ljubav ne može biti nametnuta obveza, jer nam nitko ne može nametnuti da ga ljubimo, pa ni Bog to ne želi, već želi da otkrijemo kolike spasenjske obveze proistječu iz ljubavi.

Rast u ljubavi

Doista, ljubav ne trpi prisile, niti se može nametnuti pod obvezu, ali ona nas potiče da ne budemo ljudi bez odgovornosti i bez obveza prema drugima. Isus ne želi da naša ljubav bude kao ljubav ljudi u ovome svijetu koji promiče ljubav bez obveze, već, štoviše, Isus nas poziva na trajni rast u ljubavi. Jer onaj tko je osjetio bit i ljepotu pravoga zajedništva s Bogom u istinskoj ljubavi, on ne može ostati na istome stupnju, već u sebi osjeća unutarnji poriv prema većem daru i sve većem ostvarenju ljubavi. To se očituje i u Isusovim riječima u današnjem odlomku. Jer on potiče svoje učenike da ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi kako bi potom mogli primiti Duha Branitelja koji će ostati u njima zauvijek. To znači da im je on svojim pashalnim otajstvom otvorio srca i pokazao put ljubavi na kojem trebaju ići do sve punine. A punina dolazi darom Duha Svetoga i njegovim nastanjenjem u našoj duši.

Tako vidimo da Isus ne želi da ostanemo u drugoj zabludi ovoga svijeta glede ljubavi. Jer mnogi ljudi svoju ljudsku ljubav, to jest osjećaj ljubavi drže konačnim i najvećim iskazom ljubavi, te se ne otvaraju ovom rastu u ljubavi Božjoj, niti mole od Boga da ih on ispuni svojim Duhom po kojem je ljubav Božja razlivena u srcima našim. Doista, Isus ne želi da mi ljubav ostavimo na razini krhkog i nestalnog ljudskog osjećaja, na razini slabosti i nestalnosti ljudske, već da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamstvo i model, izvor i uvir ljubav presvetoga Trojstva. Jer prava ljubav ne podnosi mlitavost, mlakost i umrtvljenost duhovnoga života. Neka i naša srca Isus osposobi za ovakvu ljubav koja će nam biti trajno vrelo životne snage i spremnosti da se trajno posvećujemo i uvijek više darujemo za spasenje svojih bližnjih. Otvarajmo stoga svoja srca za neizmjernu Božju ljubav i rastimo u njoj kako bi nas trojstveni Bog već za života na zemlji ispunio njome, te nam potom i bio vječna nagrada ljubavi u svome kraljevstvu.