15. nedjelja kroz godinu – A

U svome duhovnom životu smo statični, spori i besplodni, premda nitko od nas o sebi to pak ne misli. Svi mi, naime, o sebi imamo najbolje mišljenje kao o izuzetnoj osobi i izuzetnom vjerniku. I tu nastaje najveći problem, to jest pojavljuje se najveća kočnica za vlastiti duhovni razvoj i pomak. Držimo se dobrima, pa i boljima od drugih ljudi, te ne mislimo da se našem odnosu s Bogom može nešto dodati ili oduzeti. O sebi imamo mišljenje da samo vjernošću na visini Boga, te da smo ga svojim ponašanjem dostojni. A u biti živimo najčešće na duhovnom minimumu čije geslo glasi: Zadovoljiti se da ne činim nikakvo zlo! Teško ili rijetko se ispitujemo o tome koliko stvarnih poticaja i nadahnuća propustimo i koliko milosnih prigoda ne iskoristimo. Uglavnom se smatramo raspoloživima i Bogu na raspolaganju, pa počesto ne znamo što bismo još mogli više činiti ili učiniti. Malo tko od nas vidi koliko smo mu malo na raspolaganju, koliko malo otvoreni njegovoj riječi. A da smo mu malo na raspolaganju pokazatelj je činjenica da se premalo mijenjamo, jer smo previše samo ljudi i ne dopuštamo se mijenjati prema mjeri njegove ljubavi. Da ga istinski i do kraja iskreno primamo, on bi nas do kraja preobrazio i promijenio na svoju sliku.

A veliko je pitanje: Kako to? Zašto ne vidimo tolike prigode, poticaje i prostor duhovnoga rasta i napretka? Pa se s pravom postavlja pitanje: Je li to zato što Bog više ne sije ili zato što mi više ne vidimo Božje sijanje i Božju aktivnost u vlastitom životu? Na žalost dobar dio života Božju riječ osjećamo kao usputnu, beznačajnu i nevažnu. Redovito je nevažna u šumi i draču naših ljudskih odnosa i briga, gdje joj ne dajemo prostora. Može djelovati suvišna u cjelini našeg tvrdog ljudskog uvjerenja koje ne popušta pred Bogom, već ide svojim pravcem. Redovito ovom zemljom idemo svojim zacrtanim putovima i ne dopuštamo da ona živa i jasna Božja riječ upravlja smjer našeg kretanja ističući nam važnost onog vječnog odredišta.

Bog je sijač koji nije jednom samo posija svoju riječ, pa što je tko tada uhvatio, to je uhvatio. Bog je sijač koji sije od postanka svijeta neprekidno sjeme svoje ljubavi i života, a napose ostavlja svoje poticaje za naš život. U svakom trenutku smo obasuti sjemenom njegova nadahnuća, sjemenom života. Onaj tko se svakodnevno trgne, to jest osvijesti i osjeti njegovu prisutnost, takav osjeća da Bog u tom trenutku sije u njegovu svijest i savjest. U tom trenutku se događa da Božje sjeme oplođuje njegov život. Onaj tko tako živi taj osjeća svaku Božju riječ kao sebi upućenu i kao vlastiti blagoslov. Božja riječ razbuđuje dušu, potiče na dobra djela. Ona nas iz dana u dan stavlja stavlja sve više na raspolaganje Bogu.

Bog doista svaki tren sije u naše duše i naše savjesti svoju riječ, jer njegova je Riječ vječna. Zato je od postanka svijeta sijao razbor i mudrost već prema tome kako su ljudi bili kadri shvatiti i prihvatiti sjemenke njegove riječi. A nakon što se utjelovio dobili smo prigodu susresti ga izravno i otkriti da ona vječna i neponovljiva istina i riječ koju pronalazimo posijanu u srcu dolazi od njega, jer se riječ Evanđelja potpuno podudara s time što je u srcima svakoga od nas posijano. Njegova riječ doista iz dana u dan, iz trena u tren želi živi dijalog s nama, jer iz takvog dijaloga niče plodnost duše.

A kad smo toga svega svjesni, ostaje sebi postaviti poneko ozbiljno pitanje preispitujući se i iz dana u dan. Nadasve nam je praviti ispit savjesti glede toga što činim pred Bogom koji sije svoju plodnost na njivi moje duše, ali ne kao neko povijesno sjeme, već kao živu riječ koja mi se svaki dan iznova nudi da me uvede u razgovor i zajedništvo. Jer ako zanemarujem tu živu Božju riječ, vlastitu dušu pretvaram u okaminu i u hladnu grobnicu. A zapuštajući dušu dopuštamo da zaraste u korov i drač i ne omogućujemo da se u njoj snagom Božje riječi trasira i izgradi put koji vodi do neba. Isus nas stoga ovom prispodobom poziva na vlastitu plodnost, to jest da postanemo svjesni da je Božje sijanje u naš život neupitno, te da ga treba prihvaćati kao sijanje žive riječi nama upućene, a ne samo kao davni događaj iz prošlosti.

Svjesni činjenice da je Bog pravi sijač, ne možemo sebi priuštiti nemar tolikih razmjera da nam njegova riječ padne uz put ili u trnje ili na kamenito tlo, jer ne samo da ćemo odbiti njegove napore, već o tome ovisi naše unutarnje duhovno obilje i dobro. O tome ovisi svježina i plodnost našeg duhovnog života, te ne možemo to odgađati niti za neko sutra ili neki drugi dan. Već danas Bog sijući svoju riječ s nama zapodijeva dijalog ljubavi i odnos iskrenog zajedništva na koji se nemamo pravo oglušiti niti reagirati kao da je riječ o formalnosti. Neka njegovo sjeme bude živa i plamteća riječ u svjetlu koje se trajno preispitujemo. Udomimo je potpuno, jer je ona sjeme plodnosti ljudskoga bića. Dopustimo joj da bude presudna i prepustimo joj da nas vodi, da nas izgrađuje i da nas krijepi, čisti i obnavlja. Tko ima uši neka čuje riječi živoga Boga i neka prihvati to sjeme života što nam daje trajnu plodnost kojoj neće izostati vječna nagrada u nebesima.