Stvorivši čovjeka u ljubavi,
Bog mu je povjerio da radi
i uzdržava svijet i sebe.
Imao je izuzetan dar i zadaću
oblikovati svijet prema uzoru
na vrelo božanske ljubavi.
Ali je grijehom odlutao
od čudesnog Božjega plana,
te više nije bio u stanju
oblikovati povjereni mu svijet
prema ispravnom modelu,
premda mu je i dalje ostao naziv:
homo faber – čovjek je kovač.
Na žalost izgubio je mnogo
od onog pravog duhovnog
kovačkog znanja i sposobnosti,
te je u prvom redu iskrivio sebe,
te više nije bio u stanju niti
oblikovati ostalu stvarnost.
No Bog ga ni toj situaciji,
kao pravi i istinski kovač,
ne ostavlja iskrivljenoga
pod bremenom grijeha,
već šalje svoga Sina
da ga spasi od osude.
Zato će nebeski Otac
kao vješti i iskusni Kovač
uskrsnućem svoga Sina
skovati i otisnuti čvrsti model
novoga čovjeka i čovječanstva,
koji više neće moći ništa
ni iskriviti ni iskvariti.
A u duše vjernih Krist će,
kao otisak bića Očeva,
utiskivati savršenu sliku
Božjega života i ljubavi,
privodeći ljude kao njegovu djecu
u zajedništvo iste obitelji.