26. nedjelja kroz godinu – A

Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu smislu. Ne promišljamo izrazitije niti uranjamo dublje u problem života, već nam se događa da on prolazi, za nas i pokraj nas, a mi živimo u svojoj ljudskoj uljuljanosti i zemaljskoj kolotečini. Manje-više znamo što nam je činiti iz ove naše ljudske perspektive, to jest uspijevamo otkriti što nam je kao ljudima činiti da proživimo život na uredan način kao i drugi ljudi. Mnogima je, međutim, nejasno, što bi i kako bi trebali živjeti pred Bogom. Nije im jasno kako dopustiti da život zadobije veću vrijednost, onu koju ima u Božjim očima. Svi nekako računamo kako nas Bog ima platiti za naše ljudsko ponašanje i nagraditi nas životom vječnim samo zato što za zemaljskoga života nismo bili kriminalci i razbojnici, ali se malo kada upitamo što je naš poziv pred Bogom. Ne trudimo se dovoljno stupiti u skladan odnos s njime na način da otkrijemo vlastito zvanje pred njim i da tako živimo da nam je na prvome mjestu odgovoriti na izazov tog zvanja. Još kako tako znamo koja je naša volja i želja u životu, te bismo htjeli da nam Bog bude na usluzi za ostvarenje iste, ali da bismo se znali mi podložiti njegovoj volji, to je već rijetkost. Zato se i dogodi da mnogi kršćani i ne znaju da je biti kršćanin poziv, te je mnogo onih koji ne znaju da ga treba živjeti i izvršiti. Pogotovo ne znaju da je njihov poziv otkriti i živjeti volju Božju u svome životu.

U tom smislu je izazovna i prispodoba koju Isus priča o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Obojica glede očeva plana imaju svojih zadrški i nećkanja, premda to jedan ne izgovara ali čini, dok drugi izgovara, ali kasnije se ipak odlučuje podvrći očevoj volji i planu. Obojica predstavljaju nas ljude koji imamo svojih prioriteta pred Bogom, ali smo spremni i njemu samome zamjeriti ako on nije dobro razumio naše prioritete i nije ih uvrstio na listu svojih prioriteta odmah i na način kako smo mi zamislili. Uglavnom dobro znamo koju bi zadaću trebao imati Bog u našem životu, ali sami ne tražimo kako se mi suobličiti njegovoj volji, planovima i potrebama koje pred nas iznosi.

Zato je u životu nebitno kako se zovemo i kojim se poslom bavimo, kojem narodu pripadamo ili kojeg smo spola ili dobi, već je bitno da otkrivamo Očevu volju u svome životu. To može samo onaj tko se ponajprije potrudi otkriti da je Bog Otac koji poradi našega vječnoga dobra predviđa da vršimo njegovu svetu volju, te da mu svojim djelima omilimo. Njegova volja se tiče istinskog života u pravednosti, istini i ljubavi. Stoga za nas ljude, ako želimo ići putem vječnoga života, nije dostatno živjeti samo prema nekim ljudskim parametrima, već je neophodno imati istinski odnos s Bogom, a to znači otkrivati ga kao svoga Oca i tako se prema njemu odnositi. Stoga Isus predbacuje i svome narodu, kojega predstavlja sin koji govori ‘hoću’ ali ne vrši, da je vršio moralne zakone i zapovijedi, ali nije bio na autentičnom putu pravednosti jer nije otkrio Oca. Zato je, ma koliko se god trudio ostvariti ljudsku pravednost, nije prepoznao ni izvršio one Božje kojoj je pretpostavka razumijevanje očinstva Božjega. To je kao da i danas kršćani žive život na nekom svome putu ljudske pravednosti, a da nikad ne otkriju lice milosrdnoga Oca niti da ikad saznaju što Bog od njih i želi glede spasenja i života vječnoga. Netko bi se mogao zvati kršćaninom, ali ako nikad ne podvrgne Ocu svoje srce da ga on oblikuje i da ga pošalje kao navjestitelje radosti svojoj braći, on je kršćanin samo imenom ili na neki ljudski način, a ne na način na koji je Isus naviještao i na koji je pozivao. Isus nam zato ukazuje kako je pravo dijeto Očevo onaj tko doživljava njegovu blizinu, pa i onda kad je prošao kroz krize, kušnje i lutanja. No kad jednom dođe do spoznaje o Očevoj blizini i ostvari zajedništvo s njime, nastojat će u skromnosti i poniznosti dalje graditi svoj odnos s njime, poput sina koji u prvi tren kaže ‘neću’, ali se kasnije predomisli i iskaže posluh Ocu.

Neka i nama ova prispodoba bude poticaj da pobijedimo otpor prema volji Božjoj koji se može roditi i u nama. Nadvladajmo svaku duhovnu lijenost, negodovanje i sporo prihvaćanje, te se dajmo nadahnuti Očevom ljubavlju koja nas pretvara u gorljive poslenike u njegovu vinogradu. Odbacimo svaku samovolju, a prihvaćajmo radije volju Očevu kao ključ vlastitog spasenja i kao rezultat zajedništva s njime u Duhu Svetomu, pa makar to od nas iziskivalo obraćenje, kao što to učiniše carinici, bludnice i ostali grješnici koji nakon putanja prigrliše naviještaj Božje pravednosti iz usta Ivana Krstitelja, što im je otvorilo vrata prema Isusu. Vršimo volju Očevu i marljivo prionimo na rad u vinogradu kako bismo u radosti zajedništva s Ocem i drugoj njegovoj djeci navijestili ljepotu njegova života, te jednom uživali vječno blaženstvo u nebu.