4. korizmena nedjelja – B

Nedjeljna čitanja ove četvrte korizmene nedjelje pozivaju nas da razmišljamo o određenim događajima povijesti spasenja u kojima su se dogodili neobični raspleti. Naime, nevjernosti i grijesi naroda Božjega bili su uzrok kazni koje su stizale narod, kako smo čitali u Knjizi ljetopisa. Pa opet Bog ih nije napuštao, već se služio neobičnim i nenadanim odlukama pojedinaca koje je sam podizao da spase njegov narod, kao što je svetopisac izjavio za perzijskoga kralja Kira koji oslobađa židovski narod iz sužanjstva. Jedan poganski kralj ih je odveo u sužanjstvo, a drugi poganski kralj ih je pustio iz sužanjstva. Pa i Gospodin će se u Evanđelju prisjetiti da je i prije toga Mojsije oslobodio narod od ujeda otrovnica, koje su ujedale narod nakon izdaja i nevjera u koje je upadao, ali na vrlo neobičan način time što je postavio ljuticu na stup. Tako bi svaki koji bi je pogledao ozdravio od pretrpljenoga ujeda. Jedna zmija bi ih ujedala, a pogled na drugu bi ih liječio.  Upravo ono što su mrzili ili čega su se bojali, donosilo im je spasenje providnošću i odredbom samoga Boga.

Upravo takvu sličnost je za sebe najavio sam Gospodin, koji se usporedio sa zmijom stavljenom na stup, a od pogleda na koju su ljudi su ostajali u životu. Najavio je da će kao Sin Čovječji biti uzdignut na križ, ali da će svaki koji u njega vjeruje imati život vječni. Tako je on sam, svjestan tih obrata u povijesnim situacijama naroda, nagovijestio da će svojom smrću na križu napraviti pravu revoluciju spasenja. No isto tako, premda to nije rečeno izravno, poveznica sa zmijama u pustinji nas navodi da to ne smetnemo iz uma. Nije Gospodin išao na križ jer je imao potrebu dokazivati se, već je išao na križ jer su ljudi bili grješni i nevjerni, te su trebali nekoga tko će ispaštati za njihovu grješnost, jer oni sami nisu to bili u stanju učiniti. Dopustili su sebi da padnu pod ugriz smrtonosnih ljutica zla i grijeha, te im je bila neizbježna posljedica smrt i kao kazna nemogućnost vječnoga spasenja. Krist Gospodin je doista ostavio stoga znak svojim podizanjem na križ i svojom smrću. Naime, oni koji su ga razapeli izvršili su izbor protiv Boga, izbor da ga odbace i uzdignu na križ, što mu je trebalo biti najveće poniženje. No Bog se služi upravo time da izliječi taj isti grijeh i da iščistiti taj otrov iz bića ljudi ostavljajući im križ kao znak i sredstvo spasenja. Kao što je u Starom zavjetu Bog preuzeo na se da liječi narod koji je griješio protiv njega, tako je Isus u punini preuzeo na sebe grijeh cijeloga čovječanstva, da bi ljudima preko križa ponudio život vječni.

Dok ljudi biraju krive stvari, izabiru nevjeru, nemar za Boga, ili se opredjeljuju za grijeh i zlo, izabiru sebi trovanja grijehom koja može biti brža ili sporija, ovisno o količini otrova koju su unijeli u organizam. Svojim grješnim životom osuđuju Boga i njegov zakon, a sami potom podliježu kao žrtve lošega izbora. No Bog se služi upravo osudom i kaznom koju njemu namjenjuju ljudi, da ih izliječi od otrova grijeha koji ih je vodio u smrt. Štoviše, ostavlja im križ kao znak da im se bolje ureže u sjećanje kako su, opredjeljujući se protiv Boga, sebi birali smrt.

Tako vidimo da nevjera i zlo koje se događalo u povijesti spasenja nije ostalo iza nas, već je redovita pojava i naše duhovne stvarnosti i vjerničke svakodnevnice u društvu koje ne prihvaća vjeru i kršćanski nauk, kao ni Božji zakon koji nam je dan kao put života. Upravo po onome u čemu nas ovo društvo odbacuje i u čemu nas izruguju, ako smo Kristovi vjerni svjedoci, ostaje snaga spasenja i ovoga društva i naroda. I dok se borimo za evanđeoske vrijednosti, dok se borimo za život i dok svjedočimo križ Gospodinov, ma koliko se društvo s time izrugivalo ili tome se smijalo, ma koliko ga zanemarivali i odbacivali, ipak stabilnost društva ne počiva na ispraznostima prolaznoga svijeta, već počiva upravo na našoj vjernosti Gospodinu i njegovu životu. Ni naš naroda neće spasiti idoli koje sebi namiče ni lažne sigurnosti ovoga svijeta, već pojedinci vjerni životu osnaženih križem našega Gospodina.

Koliko puta mnogi neoprezni vjernici izabiru za sebe i za svoje obitelji samo ono prividno zemaljsko, što nam se nudi linijom manjega otpora, a život je takav da onoga koji ne gleda duhovnim očima ne vidi skriveni otrov iza toga, to jest ne vidi kušnju napasnikovu dok se ne pokažu posljedice. A kad se napokon otkriju posljedice, te shvatimo da je iza toga bio skriveni smrtonosni otrov, onda gotovo postaje kasno. No, srećom, Bog nas ne odbacuje ni onda kad, svjesno ili nesvjesno, biramo protiv njega i kad mu se ponašanjem iznevjerimo. On nas ne kažnjava ni u najvećoj nevjernosti, već nam pruža prigodu preko svoga Sina, koji nas spašava svojim uzdizanjem na križ. A osim toga, ostavlja nam upravo znak Kristova križa da učimo na njegovu primjeru i da iz križa crpimo spasenje i snagu. Doista, ako biramo život bez križa, odbacujemo Sina Božjega jer je on trajno uzdignut na križ, te biramo za sebe i za svoje obitelji smrt i rastemo bez ikakve zaštite i imuniteta na otrov grijeha i zla.

Korizma je prigoda da stavimo ispred sebe križ Gospodinov i da obnovimo svoju vjernost našemu Spasitelju. Držimo pred očima taj znak da se spasimo, da se održimo, da izbjegnemo smrt i propast. Uzvisimo križ našega Gospodina u svome životu, jer na njem je bio uzvišen Sin Čovječji, Spasitelj svijeta i objavitelj Božje ljubavi koja nas nikada ne napušta. Utisnimo križ u srce jer on je jamstvo života vječnoga budući da je na njemu visio Jamac našega oproštenja. Ljubimo Svjetlo koje je došlo na svijet za nas, te živimo u svjetlosti i dobrim djelima pokazujući svoju vjernost njemu koji je prihvatio osudi križa da nas oslobodi osude smrti. Vjerujmo u Božju ljubav koja u Kristu nije bila prazna riječ, već pravi čin i znak, prava sila koja nas liječi od otrova grijeha i koja nas vodi u život vječni.