Misa večere Gospodnje

Kad je Gospodin izrekao kaznu nad prvim čovjekom nakon njegova grijeha, onda mu je rekao da će u licu znoja svoga jesti kruh svoj, to jest da će se ubuduće s trudom hraniti sa zemlje koja je zbog njega postala prokleta. I doista, od tada čovjek u znoju lica jede kruh svoj svagdanji, te bez dužnog truda zemlja mu ne rađa svoje plodove. No ipak Bog ga nije ostavio potpuno pod osudom, već je ipak o njemu skrbio u najtežim trenutcima i davao mu hranu. Tako je bilo kad je Bog vodio narod kroz pustinju i kad ga je nahranio manom, kao što mu je dao i prepelice i vodu iz stijene, kao i tolika druga dobročinstva. Sve su to bili znakovi Božje dobrote, kao što će sam Isus to reći u polemici s farizejima, kad im dokazuje da nije Mojsije dao narodu manu s neba, već je Otac nebeski nahranio Izraela tom nebeskom hranom.

Ali sve što je Bog učinio u povijesti spasenja, a o čemu nam svjedoči Stari zavjet, bio je samo nagovještaj onog najvećeg zahvata koji je kanio izvesti, a to je da ljudima dadne za hranu tijelo svoga Sina. A dao ga je na takav način da ga je poslao da se utjelovi, te da se i sam u poniznosti podvrgne svim zakonitostima ljudskoga života, od kojih je jedna bila da u znoju lica svoga jede kruh svoj. I on se tome podvrgao jer to je bio prvi korak do ostvarenja konačne zamisli Božje da svome narodu dadne kruha od kojega se živi vječno. Uistinu, Isus je kao ‘drvodjeljin Sin’ i sam radio i svojim rukama skrbio oko svoje egzistencije. Time je navikao slušati, to jest biti poslušan, mogao učiniti i dodatno čudo, a to je da ne priskrbljuje samo sebi kruh zemaljski, već da cijelom čovječanstvu svojim rukama priskrbi kruh nebeski. A taj kruh koji je odredio priskrbiti čovječanstvu, bio je u pravom smislu riječi kruh muke, jer je bio natopljen njegovim znojem i krvlju, te pečen na vatri muke koju je podnio od Maslinskoga vrta pa sve do smrti na drvetu križa. Taj sveti kruh je bio natopljen kapljama znoja i krvi kojima se znojio prije uhićenja, pa sve do posljednje kapi krvi i vode koje su istekle iz njegova svetog boka. Zato je taj sveti kruh bio uistinu nebeski, jer se za njega znojio krvavim znojem sam Božji Sin koji je s neba sišao na zemlju.

Riječ je o kruhu koji je on ‘ispekao’ to jest pripremio od svoga tijela, kada je na posljednjoj večeri rekao učenicima: Ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen. Kao što je rekao i za krv: Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. U pashalnom beskvasnom kruhu dao im je cijeloga sebe, kao što je ostavio i sažetak spasenja. Kruh i vino u kojem je ostavio svoje tijelo i krv doista su hrana života vječnoga s kojom se ne može mjeriti nijedna druga hrana i koju ne bi uspjeli zavrijediti svi ljudi svijeta, ma koliko znoja prolili trudeći se oko nje. Štoviše, to je hrana ostavljena ne samo apostolima onda, već cijeloj Crkvi do konca vremena, kao sveti i živi kruh kojim se hrane duše vjernika.

Stoga valja uočiti da je Gospodin bio dosljedan svoje ljubavi i milosrđa, što je o na ovaj način iskazao grješnome čovjek. Nije mogao čovjeka prepustiti da se sam muči, a pogotovo nije htio da mu muka i napor budu uzaludni, kao što nije niti htio da zemlja bude nepovratno besplodna. Zato je poslao svoga Sina koju je je u znoju lica svoga obradio, te joj omogućio novu plodnost, tako da se može reći da će vjernost niknuti iz zemlje, dok će pravda gledati s nebesa. A slabome čovjeku on je pomogao svojim znojem i krvlju tamo gdje ljudski znoj nije bio dostatan obdarujući ga ne više običnim kruhom svagdanjim, već onim kruhom nebeskim i vječnim. Štoviše, od tog trenutka je on omogućio vjerničkoj duši da joj taj kruh vječni postane svakodnevnom hranom za kojom žudi.

Večeras stoga treba izreći hvalu dobrome Bogu što nas nije ostavio pod izrečenom osudom, već je poslao svoga Sina koji je prolijevao svoj znoj i svoju krv da bismo mi imali kruhu života vječnoga kao hranu svagdanju oko kojeg se mi nismo trudili ni znojili, već ga samo primamo na dar. Proslavimo njega koji nas je tako iznenadio svojim smilovanjem do mjere da nas je zamijenio i umjesto nas prolio znoj i krv. Štoviše, učinio nas je sustolnicima svoje gozbe koje je prije toga oprao svojom ljubavlju, to jest tim istim znojem i krvlju. Pristupajmo stoga odgovorno i dolično, s dužnim poštovanjem ovom stolu ljubavi za koje i nas zove Gospodin, ali prije toga operimo svoje svijesti i savjesti, duše i tijela, jer uzvišenu nebesku hranu koju nam on daje u znoju lica svoga možemo blagovati samo u čistoći za koju nas je on sam pripremio.