14. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelje koje čitamo ove nedjelje vodi nas u Isusov rodni kraj u nazaretsku sinagogu. Upravo tu gdje su ga poznavali i gdje je imao prijatelja i rodbine, Isus doživljava odbacivanje u tolikoj mjeri da se i sam čudio njihovoj nevjeri i tvrdokornosti. Tamo gdje se moglo očekivati obrnuto, da će imati izniman uspjeh, on je doživio neuspjeh. Zato se postavlja pitanje zašto se dogodio tako začuđujući obrat, to jest zašto su se prenerazili kad su ga čuli naviještati kraljevstvo Božje.

Možda je odgovor na ovo pitanje i prejednostavan, no valja ipak pokušati dokučiti zašto su Isusa njegovi sumještani odbacili. Istini za volju, on do tada među njima nije očitovao svoje božanstvo koje se u biti očitovalo u dvojakoj dimenziji. S jedne strane s očitovalo kroz osobnu svijest koju je Isus imao o sebi, a to je da je Božji Sin, a s druge strane se očitovalo kroz poslanje Mesije i Spasitelja. Do tada su ga poznavali kao drvodjelju, a ne kao Stvoritelja svijeta, kao sina Marijina, ali ne i kao Sina Božjega, kao običnoga čovjeka, a ne Mesiju s božanskim poslanjem. I onda kad je došlo vrijeme da se očituje i njima, kao istinski prorok koji nadilazi svakodnevno ponašanje pismoznanaca i svih drugih koji su tumačili Božju riječ i odredbe, oni su odbili povjerovati u njega i prihvatiti ono što im je govorio.

Oni ga, naime, nisu nisu prepoznali u njegovoj pravoj biti, ali njegova dosljednost radi toga nije bila upitna. Kad je počeo javno djelovati, više nije mogao skrivati svoju pravu bit. On je uvijek bio sebi dosljedan, pa i kada nije pokazivao do kraja vlastiti identitet svakome. I ako ga nisu poznavali kao Božjega Sina, nemoguće je da nisu zapažali njegove izuzetne kreposti u tom životu u galilejskoj skromnosti. To je bila pretpostavka za svaki daljnji zaključak, ako su htjeli dobronamjerno razmišljati o činjenicama koje im je on pružao, a ne samo o eventualnim riječima.

Po svoj prilici prema njemu se dogodila reakcije, jer oni su mislili da on dokida jaz koji stoji između čovjeka i Boga. Ili bolje rečeno, bili su uvjereni da on produbljuje jaz između sebe i njih, te da ujedno dokida udaljenost koja stoji između čovjeka i Boga time što on kao čovjek sebe stavlja s Božje strane. Zato su ga ona htjeli redimenzionirati na običnoga čovjeka koji bi bio jedan od njih, a ne Bog u kojega su trebali povjerovati. No oni poradi tvrdoće svojih srca nisu mogli razumjeti bit njegove poruka koja nije bila u tome da se on od njih izdvaja i da ih ponižava, već da im pokaže da je, istina drukčiji od njih s jedne strane, ali i da je potpuno njihov po ljudskoj naravi. I što je još važnije, da je došao za njih. No oni su u svojoj oporosti podigli barijeru nevjere između sebi i njega, tako da nije mogao učiniti ondje nijedno čudo, osim ozdraviti nekoliko nemoćnika.

u odnosu prema njima produbljuje izdvajajući se od njih i pokazujući da nije samo jedan od njih. U biti oni nevjerom produbljuju jaz između sebe i Boga koji je on nastojao premostiti htijući njih približiti Bogu.

Njihovi zaključci, doduše, nisu bili sasvim krivi, jer su dijelom odgovarali stvarnosti, s time da nisu pogađali dobro njegove nakane. Uistinu, on nije išao produbljivati jaz time što je pokazao da između njege i Oca nebeskoga ne postoji takav jaz, već je svojim nastupom pokazao da s pravom govori u ime Božje, jer je to bila sasvim logična posljedica koja proizlazi iz njegova božanskog identiteta. Osim toga, time što je istaknuo spomenuti jaz, nije to učinio da bi im predbacivao i stvarao kompleks krivice, već da bi ih oslobodio. Isto tako, ako je ukazivao na uzvišenost svoga poslanja, nije time činio većim jaz između sebe i njih, već im je skretao pozornost da je, zahvaljujući njegovoj ljudskosti, premošćen taj jaz koji postoji između Boga i ljudi, a koji je uvjetovan ljudskim grijehom. No njihova nevjera im je bila nepremostiva i nije im dopuštala da prijeđu na onu stranu gdje ih je pozivao Isus. Ukopali su se u svoje pozicije do mjere da im je obraćenje postalo nedostižan napor, a spasenje predaleko.

Sve što se je zbilo u sinagogi u Nazaretu vrijedi kao pouka i nama danas. Budimo pozorni na Isusov navještaj i njegova djela u našem životu, te prihvatimo da nam otkrije svoje božansko poslanje kojim nas privlači Bogu. On nas poziva da odgovorimo vjerom na njegovu prisutnost, te se odazovimo jer samo vjerom nadilazimo granice svoje ograničene ljudskosti, te preko njega ulazimo u ozračje ponuđenog Božjeg oproštenja i spasenja.