Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći koja se zove majkom svih bdijenja, slušali smo svetopisamske izvještaje o različitim trenutcima povijesti spasenje. A sve je usredotočeno na očinsku ulogu Boga koji kao pravi otac stvara, skrbi i ljubi sve stvorenje, a napose čovjeka. Bog u punoj slobodi čini čudesno djelo stvaranja, te s puno ljubavi ga održava, te brižno zahvaća u povijest i spašava svoj narod i svakoga čovjeka. Zato je poruka ove noći posvemašnja sloboda Božja, sloboda u kojoj djeluje provodeći svoj plan stvaranja i spasenja. No njegova sloboda se vezala uz našu dobrobit i spasenje. Nije bila sloboda bez odgovornosti za sve ono što će se dogoditi, već je bilo nevjerojatno velika sveta sloboda koja prihvaća odgovornost za sve što on sam čini, ali i za svako zlo koje će biti povezano i s njegovim stvorenjem, premda ga nije ni želio ni učinio.

Zloporaba slobode

Na ovakav milosni dar cijelom stvorenju koje je stvoreno iz čiste slobode, i dovedeno do toga da u lepezi bića Bog stvara i ona koja će biti njegova slika, to jest slobodni na njegovu sliku, pa i kad to nije u onolikoj mjeri u kojoj je on, ta ista slobodna bića uzvratila su nezahvalnošću.

Veliki petak

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.