Uznsenje Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo je veliko otajstvo kojim Bog krijepi vjeru i nadu svoga naroda, te postaje neiscrpno vrelo nadahnuća za kršćanski život. Premda ima onih kojima ova istina vjere djeluje čudno, ipak je ona nešto najnaravnije djelovanju milosti i milosrđa Božjega u korist nas ljudi. To možemo vidjeti i iz svjedočanstva svetoga Pavla koji je razmatrao učinke otajstva Kristova na nas ljude i na naše spasenje. Iako sveti Pavao ne govori izravno o Mariji, njegovo promišljanje se može primijeniti na otajstvo njezina uznesenja.

Antropološki zaokret

Naime, sveti Pavao u 2. poglavlju Poslanice Efežanima u više točki tumači promjene koje su se s Kristom dogodile za nas ljude. Najprije podsjeća Efežane da su bili mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima su “nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima” (2,2). Osim toga, Pavao smatra da su svi ostali živjeli “u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi” zbog čega su bili “djeca gnjeva kao i drugi” (2,3).

No s Kristom se dogodio veliki preokret, jer je po njemu Bog iskazao svoje veliko milosrđe ljudima koje je uzljubio velikom ljubavlju. Učinci Božjeg milosrđa su neprocjenjivi: one koji su bili mrtvi (a svi su bili mrtvi!), oživio je zajedno s Kristom: “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (2,5).

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamolio za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.