3. nedjelja kroz godinu – B

Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo zasluge. Ponašamo se kao da je naša zasluga i naša inicijativa to što smo vjernici, a da je Gospodin tek onaj koji je prihvatio našu ustrajni hod i naše uporno nastojanje da dođemo do vjere. Uslijed krsne prakse krštavanja djece, po kojoj se krštenje dobije bez pravog hoda inicijacije i obraćenje, može se steći tako iskrivljen dojam o našoj ulozi u vjeri. Zato i imamo osjećaj da smo u tom procesu mi važniji od Gospodina, jer nismo imali prigodu verificirati kada se dogodio njegov poziv. Nemamo mogućnost provjeriti čime nas je on prethodio i koje nam je preduvjete postavio da bi nam dao krsnu milost i neizmjerne darove. Tako se izgubio osjećaj za Isusov primat i primat njegova djelovanja u našem životu.

U ranome kršćanstvu, naprotiv, jer su uglavnom odrasli pristupali krštenju, oni su osjećali poziv koji im Krist upravlja, te su se otvarali tom pozivu. Otvarajući se njegovoj riječi, prihvaćali su konkretnu pouku koju im je upućivao, te su prema njoj