28. nedjelja kroz godinu – C

O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.

Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi.