Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći osjeća se kao neka napetost i neizvjesnost poradi toga što su ćuti ispunjenje nečega čemu je ljudski rod i svaki čovjek u dubini bića težio. Jer otajstvo rođenja Sina Božjega koje slavimo u ovoj svetoj noći, otajstvo je koje je toliko očekivano. Jer nema toga tko ne ćuti potrebu za Bogom u svome životu, pa i onaj tko od njega bježi ili mu se suprotstavlja. Jer i onaj tko u tami hodi, upravo on želi svjetlo, a onaj tko se smrzava u studeni ljudske hladnoće, želi toplinu kojom će dušu ogrijati, a onaj tko se zamorio hoda pod bremenom nevolja, želi odmora i onaj tko se izmučio u ropstvu želi oslobođenje. Ako itko žeđa za spasenjem i spasiteljem, onaj je tko je postao žrtvom grijeha. Doista, nitko ne želi život toliko kao onaj komu se smrt približila, pa se želi izvući iz njezina zagrljaja i nitko svjetlo kao onaj tko je u tami, niti itko slobodu kao onaj tko je u ropstvu.

O tome svjedoči i proročanski navještaj proroka Izaije koji govori o narodu koji hodi u tmini, koji obitava mrkli kraj smrti, o narodu koji nosi teški jaram ropstva i muči se u neslobodi svoje povijesti. I starozavjetni Božji narod slika je svakoga naroda koji traži oslobođenje, koji vapi za svjetlom, koji žeđa za životom. A sve to što čovjek i narod žeđa, ne može sam sebi dati, već čeka da mu to Bog gospodar povijesti podari i da on s visine zahvati u ljudsku povijest i svaki život, da ga preobrazi i učvrsti svojom moću i ljubavlju. Zato i mi kršćani dok sa svim ljudima iščekujemo ostvarenje univerzalnih vrednota i vjernosti, ipak mi jasno znamo da ne iščekujemo da se dogodi nešto, već da dođe netko. Iščekujemo da dođe sam Bog, jer se ništa oko nas ni za nas neće dogoditi samo od sebe, već samo snagom Boga živoga i njegove ljubavi.