6. nedjelja kroz godinu – A

Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.

Od tada pa unaprijed započinje borba za povratak u raj, ali i opiranje Božjem planu povratka. Zato je Bog uvijek među ljudima podizao pravednike koji su mu vjerovali i koji su bili putokaza povratka, jednako kao što je to kasnije činio i u svome narodu koji je trebao biti narod koji je otkrio blažen život u zajedništvu s Gospodinom. No, kako nam svjedoči povijest naroda Izraelova, ali i Evanđelje, i sam narod je često lutao, što će reći da je odbacivao Božji Zakon i opirao mu se na različite načine, smatrajući ga teškim za vlastita pleća. I ne samo to, već i nepotrebnim. No ne samo da ga Bog nije odbacio ili proglasio nevažećim, već ga je svečano dao urezati i na ploče da bude svima vidljiv. Štoviše, podizao je i proroke kao revne vršitelje