Ljudi kojima je u društvu povjereno upravljati i presuđivati, ali eventualno i poučavati, redovito su imali posebna mjesta ili sjedišta na kojima bi se pokazivali i s kojih bi vršili službu. Takva povlaštena mjesta na koja su mogli sjesti samo spomenuti pojedinci zvala su se prijestolja. Njima je u prvom redu bila svojstvena vlast upravljanja, a jer se za takvu vlast predviđa i određeno znanje i umijeće, onda su im ljudi povlađivali i davali im titule umnika i mudraca, premda to po sebi nisu morali biti. Bilo je poželjno da vladar ima ne samo krutu ili sirovu vlast, već i znanje. Kako bi se upravljalo društvom, carstvom ili kraljevstvom, nije dovoljna samo vlast, već je potrebno i znanje, dužno i sposobno donositi ispravne odluke, procjene i prosudbe, pa je utoliko s likom vladara bila povezana i mudrost, to jest prijestolje je postalo slika ne samo onoga koji vlada već i onoga koji poučava.
Starozavjetne mudrost
Zato je već kralj Salomon, kao kralj mudrac, kada se išao pomoliti Bogu nakon što je trebao preuzeti kraljevsku službu od svoga oca Davida, nije tražio ni duga života, ni vojne moći, ni ekonomske snage, već je tražio mudro i pronicavo srce. Time je pokazao da je ona vrjednija od svega što je mogao kao kralj imati i steći. Važnija je od bogatstva i slave i svake druge ljudske stečevine. Tko posjeduje mudrost može sve to steći i sačuvati, a tko nema mudrosti, vrlo lako izgubi i to što misli da ima. Tko ima mudrost i razboritost, njegova vladavina ostaje trajna, jer ima misao koja je postojana i u Bogu ukorijenjena. O tome govori i Knjiga mudrosti 9,1-6 kada prenosi riječi Salomonove molitve: „Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.“
Ova Salomonova molitva ispovijest je velike istine o mudrosti Božjoj koju Bog daje ljudima, i za koju se Salomon kao kralj opredijelio, podredivši sva druga dobra ovom vrhovnom dobru. No opredjeljujući se za mudrost, Salomon je potvrdio da sluti i da vjeruje u Mudrost Božju, pa i kada nije sve do kraja mogao pojmiti. No ipak je vjerovao da je to posebna Božja snaga i poseban dar bez kojega se ne može upravljati ni svojim životom, a kamo li kraljevati nad drugima i voditi cijeli narod.
Mudrost se utjelovljuje
A ova istinska Mudrost o kojoj u slutnji svjedoči ovaj, a i više drugih starozavjetnih tekstova je Božja Mudrost koja se utjelovila. Ona je bila pri Božjem sjedištu, te je došla s nebesa među ljude. Te je za nju Bog pripremao mjesto i način da pred ljudima zasja i zablista u punome sjaju. No ako kralj koji vodi narod zavrjeđuje sjesti na prijestolje jer je mudar, razborit i pravedan, to jest jer se dao poučiti Božjom mudrošću koju doživljava ‘prisjednica Božjeg prijestolja’, što li je tek zavrijedila na zemlji ta ista Mudrost Božja koja stoluje na nebeskom Božjem prijestolju? Kojom počašću je treba počastiti i kakvo joj prijestolje pripraviti?
Doista, čovjek nije mogao pripraviti dostojno sjedište za Božju Mudrost, pa je zato sam Bog odlučio pripremiti sjedište, to jest prijestolje na koje može njegova Mudrost doći i sjesti, te tako izvršiti naum spasenja poučavajući svijet svojom istinom i vodeći ga svojim sudovima i odlukama.
To prijestolje bila je presveta Djevica Marija. Ona je bila prijestolje Mudrosti, one Mudrosti za koju je Stari zavjet najavio da će se utjeloviti, to jest ušatoriti u Božjemu narodu. No kako je Mudrost Božja toliko dostojna, tako je trebala imati dolično prihvatilište, to jest prijestolje, sjedište, katedru na koju doći i s koje poučavati. Tako da je naš prijevod prijestolje prijevod latinske riječi sedes – što označava uzvišeno sjedište na koje je sjeda samo netko tko je dostojan tog prijestolja. Mariju zato i zazivamo u litanijama kao „Sedes Sapientiae – Prijestolje Mudrosti“, uvjereni da ju je Gospodin pripravio za to djelo.
Ona je to sveto sjedište, ponizno prijestolje dostojno Božje mudrosti, jer je ona svoj um potpuno njoj podredila, svoju pamte potpuno njemu otvorila i izložila njegovu sjaju. Zato je i molimo da nam kao prijestolje Mudrosti isprosi onu pravu božansku mudrost, mudrost koja nije prolazna i hirovita, koja nije ljudski isprazna, već trajna, čvrsta i do kraja božanska.
Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome. Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“