Veliki petak

Vrlo je znakovit razgovor koji naš Gospodin vodi s Pilatom u trenutku suđenja, neposredno prije same osude. Pilat ga ispituje o njegovu djelovanju, a na poseban način o optužbi glavara i pismoznanaca koji ga optužiše i predadoše na sud s optužbom da se pravio kraljem. Isus ne opovrgava ovu istinu koju su oni izrekli i nesvjesno, s time da on svoju kraljevsku službu nikada nije ni pomislio vršiti u smislu zemaljske časti i vlasti. Zato on Pilatu govori da je kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijet: „Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina?’“

Gorki kompromisi

Takav upit na koji nije čekao odgovor, a Isus mu ga je doduše već bio dao, mogao je izgovoriti čovjek koji je u ustima nosi okus gorčine kompromisa koje je u životu radio. Bio je podložan ljudima iznad sebe, te je u ime to podložnosti, a i potrebe da se održi na vlasti, morao toliko puta pogaziti očevidnost i činjenice. Nakon toliko kompromisa i oportunizma vjerojatno mu nije više nije ni padalo na pamet vjerovati u istinu i misliti da može biti toliko jaka da išta promijeni u životu čovjeka i društva. To se dogodi ljudima kada žive u svome relativizmu, to jest apsolutiziraju okolnosti svoga života i kompromis kao način življenja. Zato im ostaje okus gorčine u ustima nakon svakog od takvih kompromisa za koji znaju da nije ispravno rješenje, ali sebe su doveli u takvu situaciju da nemaju snage za zaokret i poći putem na kojemu svijetli istina.

Veliki četvrtak

Dok večeras u ovom slavlju slavimo Isusovu pashalnu večeru koju zovemo i posljednjom, jer je to bila posljednja pashalna večera koju je blagovao na zemlji sa svojim učenicima, ne možemo zaobići niti događaje koji su se dogodili više od tisuću godina prije u vrijeme kada su Izraelci izišli iz Egipta. Od toga vremena su Izraelci imali Božju odredbu da se prisjećaju izlaska iz zemlje egipatske blagujući pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh.  To sjećanje je moralo ostati živo jer nije bilo samo sjećanje, već je bio spomen na događaje koji su ih otvarali budućnosti. Stoga su Izraelci, prisjećajući si Božjih čudesnih djela i oslobođenja iz kuće ropstva, živjeli u nadu budućeg Božjeg konačnog zahvata kojim će se ispuniti sva Božja obećanja dana narodu. Pashalno janje je bilo simbol oslobođenja iz Egipta, ali i znak mesijanske nade da će se sam Bog očitovati na neopoziv način i izvesti konačno spasenje svoga naroda.

Upravo takvu narav ima Isusovo slavlje kojeg se večeras spominjemo. Ono je s jedne strane bilo kao i svako drugo pashalno slavlje jer je uključivalo sjećanje na Božju osloboditeljsku moć, kada je Gospodin po krvi zaklanoga janjeta izveo svoj narod iz ropstva. No s druge pak strane je bilo posebno i drukčije, jer nije više bilo slavlje protegnuto i usmjereno prema nekom budućem ostvarenju, već je bilo slavlje tog istog Božjeg ostvarenja koje se stoljećima iščekivalo. U tom smislu je Isus i izmijenio postojeći obred, usredotočivši ga na riječi vlastitog predanja svojim učenicima koje večeras čitamo iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. U darovima kruha i vina koji su bili na stolu za ovu prigodu, Gospodin je darovao samoga sebe svojim učenicima. Za kruh je rekao da je to njegovo tijelo, a za čašu vina da je to njegova krv.