2. vazmena nedjelja

Svojim uskrsnućem Isus je otvorio novo poglavlje odnosa prema ljudskome rodu, što se očitovalo već u odnosu koji je pokušao ostvariti sa svojim učenicima, koji su svim tim događanjima ostali osupnuti, to jest nesposobni primjereno reagirati. Primjer takve loše reakcije je bio apostol sveti Toma koji na dan uskrsnuća nije bio s drugim apostolima zatvoren u dvorani, ali je zato bio prisutan osam dana kasnije na istome mjestu. Toma nije mogao povjerovati da je Isus, nakon što je mučen, raspet na križ, umro i pokopan, mogao biti živ i ukazati se svojim učenicima. Odbijao je vjerovati svojim kolegama i prijateljima uvjeren da su vidjeli neku utvaru, da im se pričinilo jer su trpjeli zbog velikog nedostatka njegove prisutnosti. Od velike želje i potrebe da ga imaju uza se kao živoga, počeli su imati priviđenja o njegovu uskrsnuću od mrtvih. Smatrajući sve to prividom ili nekom utvarom, Toma je postavio uvjet da će povjerovati samo onda kada svojim rukama provjeri radi li se doista o Gospodinu.

Pokušavajući izvesti neki zaključak iz spomenute situacije, moglo bi se reći da je sveti Toma bio jedan sasvim normalan čovjek koji je u ovoj situaciji postavio pred Isusa, ali i pred svoje prijatelje, sasvim normalan zahtjev. Vjerojatno bi tako učinio i svaki od nas u želji da dođe do što je moguće veće sigurnosti. Takva sigurnost je svojstvena danas i čovjeku našega vremena i uljudbe, jer se, poput Tome, opredijelio za ono čvrsto i opipljivo. Priznaje samo ono što može rukom dohvatiti i čvrsto stisnuti, te stoga naslova osporava vjeru ili je smatra nekom nesigurnom kategorijom.