22. nedjelja kroz godinu – A

U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.

Upravo se tako bio postavio sveti Petar u ovom događaju kada je Isus počeo naviještati svoju muku, smrt i uskrsnuće. Misleći da bolje zna što je za njegovo dobro, Petar ga je počeo odvraćati od takvoga nauma, to jest od takvih predviđanja. Petar je očito imao poimanje života u kojem je mislio da je moguće izbjeći poteškoće, patnje i nevolje, barem u onom najradikalnijem obliku, ako li ne i potpuno. Zato je uzeo sebi za pravo davati savjete Isusu, potpuno uvjeren da mu time želi i čini dobro. A nije znao da je njegov kut gledanja bio samo ljudski kut gledanje s prikraćenom ljudskom perspektivom. Petrova reakcija odražava viđenje života u kojemu svi planovi trebaju teći i ostvarivati se glatko, bez problema i protivljenja, bez patnja i križeva. To je gotovo zajednička pogreška svih ljudi, jer ne računaju na poteškoće koji dođu same od sebe ili nam ih netko stvori.