Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

U liturgijskom slavlju Mise večere Gospodnje spominjemo se prije svega Isusove posljednje večere sa svojim učenicima neposredno prije nego će biti uhvaćen i izložen mučenju, patnji i smrti. No za njega ova večera nije bila samo neka slučajnost, jer se njegovo uhićenje dogodilo u okolnostima blagovanja Pashe, već je on bio svjestan svega što se ima dogoditi, te je ovoj večeri dao dodatnu dimenziju, za razliku od svih ručkova i večera koje je blagovao sa svojim učenicima. Zato sveti Ivan u svome Evanđelju ističe: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Kako vidimo, za Isus je ova večera bila čin posvemašnje ljubavi prema učenicima, to jest prema svima koji će i nakon njih ostati u svijetu kao njegovi učenici i svjedoci. Do kraja ih je ljubio, pa im je htio predati samoga sebe kao najdragocjeniji dar koji su mogli ponijeti za život.

Učenici ništa od toga nisu slutili, premda im je on govorio što ga očekuje u Jeruzalemu. Nisu mogli sebi pojmiti što će se dogoditi s njime, te isto tako nisu s istim žarom i osjećajem dramatike tog trenutka ni ušli u slavlje u kojem je on osjećao svu težinu trenutka u kojemu je bio. Za njih je u tom trenutku blagovanje s njime trebalo biti jedno od redovitih pashalnih blagovanja od kojega nisu očekivali baš previše ili barem ništa neobično. Premda je i ono bilo izraz njihove vjere i očuvanja tradicija, ipak nisu ni u jednom trenutku mogli zamisliti što Isus sve s time namjerava. Dok je za njih pashalno blagovanje bio religiozni obred njihova naroda kojim su izražavali svoje nade u očekivani Mesijin dolazak, Isus je u to slavlje unio cijeloga sebe, jer je ono sadržavalo ispunjenje svih očekivanja. Dok su oni iz godine u godinu u pashalnim slavljima molili Boga za ispunjenje obećanja, za Isusa je ovo slavlje odražavalo Božji dar ljudima.