Spomen svih vjernih pokojnika (Dušni dan)
U suvremenom svijetu, zbog praktičnih i drugih razloga, svjedoci smo da spomen svih vjernih mrtvih baca u sjenu svetkovinu Svih svetih, što je sasvim nelogično. Kada je riječ o spomendanu svih vjernih mrtvih, onda se nad ljude nadvija neka vrsta tugaljivosti, kao da ostaje neka sjena smrti koju ne znamo i ne možemo odagnati. Kao da tinja u podsvijesti atmosfera tuga i groba, koju ne znamo odagnati iz svoga života. Pogotovo što svatko tko se sjeti svojih pokojnika, drži se vrlo pobožnim i duhovnim, što vrijedi i za ljude koji se sjećaju svojih pokojnika, a da uopće ne vjeruju u Boga niti ih se sjećaju pred Bogom. Tako vidimo da u današnjem svijetu ne svetkuju svi ovu značajnu crkvenu svetkovinu i ne poznaju njezino značenje, ali gotovo svi odlaze na grobove svojih pokojnika odnijeti cvijeće ili zapaliti svijeće. Time kao da izražavaju neko svoje ljudsko poštovanje za svoje pokojne, ali ne više od toga. Čini im se sasvim prihvatljivo iskazati im ljudsku počast, dok uprijeti pogled prema nebu i vjerovati u njihovu svetost i ulazak u kraljevstvo nebesko, kao da je nama ljudima predaleko i previsoko, kao da nadilazi naše mogućnosti. A ponekada kao da se i plašimo da to i nas poziva na svetost, a draže nam biti ‘obični’ ljudi nego sveci, te onda naša ljudskost potiskuje potrebu da ljudskost izrazimo kroz prizmu svetosti.
Pobjeda Božje snage
Očita je dakle činjenica da je danas svetkovina Svih svetih potisnuta, kako zbog ovih, tako i nekih drugih praktičnih i pragmatičnih razloga. Na primjer, budući da je riječ o neradnom danu, mnogi onda iskoriste taj dan da odu pohoditi groblja, te tako sama svetkovina ostane u drugome planu prelazeći u popodnevne komemoracije vjernih mrtvih i molitve odrješenja po grobljima. Tako se gubi njezino značenje i bit svetkovanja kojemu malo tko posvećuje pozornosti, a isto tako se gubi osjećaj da ta svetkovina daje smisao dušnome danu koji u smisla svetosti na koju su svi pozvani, ima svoje uporište. Doista, spomen svih vjernih mrtvih nije besmislena godišnja komemoracija onih koji su živjeli prije nas, već je značajna ispovijest vjere u vječni život i besmrtnost svih onih koji su živjeli Bogu vjerno i koje je prožimala njegova snaga.
Dok slavimo svetkovinu Svih svetih ne možemo ne uočiti da se u svijetu oko nas, pa i među nama vjernicima događaju određena proturječja. Naime, ne primjećujemo da mnogo ljudi želi ići putem svetosti, to jest ne stavljaju sebi kao bitni cilj života biti sveti, te živjeti ozbiljno i zauzeto da taj cilj ostvare. Da je ovo istina, očituje se i po odnosu prema svetima, te je uočljivo da niti ne poznamo živote svetih niti ih se trudimo upoznati, a još manji ih staviti sebi za ideal i uzor koji nasljedovati. S druge pak strane je uočljivo da svi ljudi teže ostvarenju i uspjehu, teže boljem i punijem životu na zemlji. Jednom riječju teže određenom blaženstvu koje očito poistovjećuju sa zemaljskim ugodama, sa zadovoljenjem zemaljskih ciljeva, probitaka i ostalih vremenitih ostvarenja. A da bi to ostvarili od sebe otklanjaju svaku neugodu ili svaku pomisao odricanja, žrtve, križa i tolike bolne i neželjene situacije. A to opet pretpostavlja da u zemaljska ostvarenja i ciljeve ulažu svoje energije i snage, svoje umne i misaone sposobnosti, motiviraju svoju volju i usmjeravaju svoje želje. Doista, ljudi u zemaljske ciljeve unose svu svoju ljubav, jer željeti nešto intenzivno pretpostavlja golemu količinu ljubavi.