Sveti Petar i Pavao

Dok je naš Gospodin Isus poučavao svoje učenike kao utjelovljeni Božji Sin, oni nisu mogli vidjeti njegovo božanstvo smrtnim očima. Vidjeli su njega kao čovjeka i nastojali su izvesti određene zaključke o njemu, to jest na neki način pojmiti tko bi on mogao biti u svojoj biti, uz ono što su vidjeli očima i iskusili kao ljudi boraveći s njime. I nije im bilo lako zaključiti da je on Božji Sin, jer su dobro znali da je Bog kao takav jedan i nevidljiv, kojega naša predodžba ne može obuhvatiti a naš jezik ne može izraziti. Štoviše, za jednog vjernika Židova bilo je nepojmljivo zamišljati Boga kao biće koje ima sina. Upravo po tome je Petrov odgovor bio revolucionaran, za razliku od svih ostalih odgovora koji su, gledano ljudski, bili daleko logičniji od njegova odgovora. To je potvrdio i sam Isus riječima kojima je pohvalio Petra, ali mu je ujedno rekao da to što je izgovorio, nije izgovorio sam od sebe već po Božjem nadahnuću: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Doista, takav zaključak jednog pobožnog židovskog vjernika nije bio moguć, osim po Božjem nadahnuću. Da je takvo što izgovorio nekakav poganin koji je imao mitološko poimanje bogova i držao da postoje različita božanstva, još bi se moglo razumjeti. Da je takvo što rekao neki poganin koji je inače mislio da se o božanskom svijetu može misliti što ti padne na pamet, još bi se dalo prihvatiti. Pogani su uistinu bili daleko od shvaćanja da je Bog jedan i nevidljiv, te bi mogli u nekom površnom smislu govoriti o sinu nekog od bogova, a da im to ne predstavlja nikakvu prepreku ni umu ni njihovu pravu da o bogovima misle koješta.