18. nedjelja kroz godinu – C

Uvijek su ljudi imali vrlo važan odnos i prema stvarima koje posjeduju. Mnogo toga im je neophodno, ali u isto vrijeme sve što posjeduju ili žele posjedovati postaje im izazov da ne mogu razlikovati potrebno od nepotrebnoga, korisno od nekorisnoga. Jer u posjedovanju stvari imaju osjećaj ne samo uspjeha već i sigurnosti. Uvjereni su da što više posjeduju, da su time uspješniji to jest ostvareniji, pa to vole pokazati sebi, a i dokazati pred drugim ljudima (od kojih su bili uspješniji). Tako računaju da se životna sigurnost i uspjeh mjere količinom novca i zemaljskih dobara, pa što više dobara i uspjeha, to smatraju i da je život sigurniji. Veliki je problem to što takav osjećaj zavara čovjeka, ako se ne bori protiv njega duhovnom izgradnjom. Ako čovjek ne uočava što je uistinu važno u životu, jednostavno ostaje zatvoren u takvo ograničeno poimanje života nastavljajući se truditi oko svega oko čega se do tada trudio ne shvaćajući koliko promašeno živi. Upravo zato je sam Bog od početaka upozoravao čovjeka da ne isprazni vlastiti život trudeći se oko zemaljskih ispraznosti, već da ga nastoji ispuniti neprolaznim bogatstvom, to jest istinskim smislom i pravim vrednotama.

Koliko je važno čuvati se ljudskih ispraznosti govori nam Božja riječ koju smo danas slušali, a na poseban način odlomak iz Lukina Evanđelja. U opisanome događaju Gospodin upozorava svoje slušatelje da paze skupljaju li u životu ono što osiromašuje ili ono što obogaćuje život. Umijeće života je znati dobro razlikovati zalihe koje treba skupljati. To jest trebalo bi znati tražiti i skupljati ono što Isus kaže kada veli: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Gospodin, dakle, potiče ljude da traže život i da im život ne bude u posjedovanju, već posjedovanje u životu. On zna da je sam život dublji i sadržajniji od onih izvanjskih dobara kojima su ljudi posvećeni.