Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Od trenutka kada je stvorio čovjeka, Bog je uvijek imao sluha za ljudske potrebe, te je znao što mu je potrebno na njegovu životnom putu. Premda ne tako jasno u prvi mah, to nam govore riječi koje izgovara Mojsije, potičući izraelski narod da to nikad ne zaboravi: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li se držati zapovijedi njegove ili nećeš.“ Mojsije tako u grubim crtama i na način shvatljiv tadašnjem čovjeku opisuje Božje djelovanje, trudeći se održati ravnotežu između Božje dobrote i providnosti, kao i onog teškog pustinjskog iskustva kroz koje je Gospodin odlučio da narod prođe. No, polazeći od samih Mojsijevih riječi, mogli bismo steći dojam da je riječ o Bogu koji se služi grubostima, koji je svjesno ponižavao svoj narod nevoljama i kušnjama. Međutim, s druge strane, znamo dobro da je narod sam od sebe lutao daleko od njega, te da Mojsije misli na zlo ponašanje svoga naroda kada kaže da ga je Bog htio poniziti i iskušavati da dozna što mu je u srcu. No, Bog je znao što je u srcu njegova naroda te je, u biti, kušao i kažnjavao ih da im očisti srca i da ih pripremi za darove koje im daje i na susrete koje s njima planira.

Znamo uistinu da je Bog pratio njihov životni put te da je prije svega vodio brigu o njima da ih spasi, a ne da bi ih kušao samo da im pronađe slabost i da ih upropasti. Zato se Mojsije prisjetio njegovih veličanstvenih djela, jer je Bogu bilo stalo da oni osjete koliko ih voli i koliko je brižan prema njima. On ih je hranio svojom riječi, kao i nebeskim kruhom i vodom iz stijene. I uvijek kada ih je iskušavao, nije to činio da ih upropasti, nego da ih odgoji i da ih na kraju osposobi za sreću i učini sretnima. Kako čitamo: „Bog je htio doznati što im je u srcu, te je pazio da se ne uznese njihovo srce.“