Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Od trenutka kada je stvorio čovjeka, Bog je uvijek imao sluha za ljudske potrebe, te je znao što mu je potrebno na njegovu životnom putu. Premda ne tako jasno u prvi mah, to nam govore riječi koje izgovara Mojsije, potičući izraelski narod da to nikad ne zaboravi: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li se držati zapovijedi njegove ili nećeš.“ Mojsije tako u grubim crtama i na način shvatljiv tadašnjem čovjeku opisuje Božje djelovanje, trudeći se održati ravnotežu između Božje dobrote i providnosti, kao i onog teškog pustinjskog iskustva kroz koje je Gospodin odlučio da narod prođe. No, polazeći od samih Mojsijevih riječi, mogli bismo steći dojam da je riječ o Bogu koji se služi grubostima, koji je svjesno ponižavao svoj narod nevoljama i kušnjama. Međutim, s druge strane, znamo dobro da je narod sam od sebe lutao daleko od njega, te da Mojsije misli na zlo ponašanje svoga naroda kada kaže da ga je Bog htio poniziti i iskušavati da dozna što mu je u srcu. No, Bog je znao što je u srcu njegova naroda te je, u biti, kušao i kažnjavao ih da im očisti srca i da ih pripremi za darove koje im daje i na susrete koje s njima planira.
Znamo uistinu da je Bog pratio njihov životni put te da je prije svega vodio brigu o njima da ih spasi, a ne da bi ih kušao samo da im pronađe slabost i da ih upropasti. Zato se Mojsije prisjetio njegovih veličanstvenih djela, jer je Bogu bilo stalo da oni osjete koliko ih voli i koliko je brižan prema njima. On ih je hranio svojom riječi, kao i nebeskim kruhom i vodom iz stijene. I uvijek kada ih je iskušavao, nije to činio da ih upropasti, nego da ih odgoji i da ih na kraju osposobi za sreću i učini sretnima. Kako čitamo: „Bog je htio doznati što im je u srcu, te je pazio da se ne uznese njihovo srce.“
Vrhunac Božjega plana, njegovih želja i ostvarenja vidimo u riječima našega Gospodina. On je izišao iz srca Očeva da ljudima obznani i otkrije što je Bogu u srcu. Štoviše, da im omogući da spoznaju koliko je Božje srce ponizno i puno ljubavi, jer se sam do kraja ponizio kako bi došao ususret čovjeku, kao što je to činio i tijekom povijesti ljudskoga roda i svoga naroda. No, ovaj konačni čin poniznosti zbio se utjelovljenjem za koje On sam reče da je „kruh koji je sišao s neba“. On je onaj koji je iz svoga božanskog života došao u naš ljudski iz čiste ljubavi prema nama i zbog čiste potrebe da nas nahrani božanskim životom.
Božji utjelovljeni Sin, koji je živio našim ljudskim životom, vrlo dobro je znao što nam treba, pa je zato i došao kao kruh s neba, te ostao s nama do konca svijeta u otajstvenoj hrani koju blagujemo, da bismo, nahranjeni njome, stigli do vječnosti. Kao Božji Sin, dobro je znao da nam treba Boga, pa nam je stoga u otajstvu dao samoga sebe. Tako u njemu prepoznajemo Boga koji nas ljubi i koji nam u potpunosti dolazi ususret, a na poseban način nam daje svoje tijelo i krv da imamo život u sebi i da po njemu živimo te dođemo do vječnosti.
No, kao što izraelski narod nije mogao doći do zajedništva s Bogom ukoliko nije pazio na svoje srce, i ukoliko mu u srcu nije bila ljubav za Boga, tako isto i danas nas poziva veliko otajstvo Tijela i Krvi Gospodinove da ispitamo i pripremimo svoja srca. Jer ovo veliko otajstvo se blaguje srcem. Bolje rečeno, prima se čistim srcem. Nama je na našem životnom putu ključno čuvati svoje srce čistim za ovo veliko otajstvo, jer je to najuzvišeniji razlog zbog kojeg je stvoreno. Stvoreno je da primi živoga Boga, te ga je zato Bog i pripremao, jer samo ako smo čistoga srca, na dostojan način možemo primiti Božje otajstvo.
Neophodno je prolaziti kroz pustinju čišćenja od svih nezdravih i suvišnih želja i potreba da bismo srce održavali gladnim za Bogom. Potrebno je izgladnjeti od zemaljskog obilja koje nas zagušuje i guši glad za Bogom, kao onu najdublju i najintimniju potrebu. Častimo stoga ovo veliko otajstvo Božje ljubavi čistim srcem, da bismo već sada ubirali njegove plodove u vremenu, te njegovom snagom bili uskrišeni u posljednji dan.
Nadasve, budimo ponizni pred svetim euharistijskim otajstvom, jer nas upravo on, kao utjelovljeni Božji Sin, uči neizmjernoj Božjoj poniznosti, želeći da u punoj svijesti, ljubavi i poniznosti pristupamo njemu, jednako kao što je on pristupio nama. Blagujmo ga, klanjajmo mu se i ostanimo u njemu da bi on mogao biti u nama cijeloga našeg života, sve do posljednjeg dana, da bismo potom primili nagradu vječnoga života za otvoreno srce i posvemašnju vjernost.