24. nedjelja kroz godinu – A

Pitanje koje je mučilo svetog Petra i koje je postavio Gospodinu nije rijetkost u ljudskom iskustvu. Ono se ponavlja u svim vremenima, pa čak bi se moglo reći da nema čovjeka koji nije imao slično iskustvo i potrebu znati kako se postaviti u situacijama kada smo izloženi nepravdi i prevari, uvredama i lažima, mržnji i srdžbi, monstruoznoj pakosti i zloći. Zato se sveti Petar s pravom pitao do koje mjere treba opraštati nekome tko se ogriješi o njega i tko se ponaša kao da smatra svojim pravom neprestano vrijeđati i progoniti drugoga pod različitim izlikama.

I doista, ljudi izopačenog karaktera često smatraju svojim pravom da se ponašaju bezočno i nisko, a one koje progone i vrijeđaju smatraju da su dužni biti izloženi njihovu zločestom i maloumnom maltretiranju. Zato je i svetog Petra zanimalo koja je mjera do koje treba podnositi tuđe neprimjereno ponašanje, svjestan da smo svi mi kao ljudi ograničeni i da je sposobnost podnositi nekoga omeđena našom ljudskošću. U svima nama postoji i spontana potreba uzvratiti istom mjerom onome tko nas vrijeđa i čini nam zlo, pa je Petrovo pitanje pretpostavljalo: Do koje mjere trebam oprostiti svome bratu prije nego mu uzvratim istom mjerom, to jest prije nego mu se osvetim za zla koja mi je nanio. U nekim životnim situacijama osveta se smatra čak nekom vrstom dužnosti, jer se može stvoriti dojam da onaj tko ne uzvraća nema dovoljno hrabrosti i snage. Uistinu, onaj tko nekome čini zlo, ujedno ga ponižava, pa se može pomisliti da, ako nije uzvratio, je slabić ili da je zaslužio takva poniženja. Time bi osveta bila neka vrsta zadovoljštine koja bi povrijeđenome vratila mir, pa je zato i nastala pučka izreka: Tko se ne osveti, taj se ne posveti.