24. nedjelja kroz godinu – A
Pitanje koje je mučilo svetog Petra i koje je postavio Gospodinu nije rijetkost u ljudskom iskustvu. Ono se ponavlja u svim vremenima, pa čak bi se moglo reći da nema čovjeka koji nije imao slično iskustvo i potrebu znati kako se postaviti u situacijama kada smo izloženi nepravdi i prevari, uvredama i lažima, mržnji i srdžbi, monstruoznoj pakosti i zloći. Zato se sveti Petar s pravom pitao do koje mjere treba opraštati nekome tko se ogriješi o njega i tko se ponaša kao da smatra svojim pravom neprestano vrijeđati i progoniti drugoga pod različitim izlikama.
I doista, ljudi izopačenog karaktera često smatraju svojim pravom da se ponašaju bezočno i nisko, a one koje progone i vrijeđaju smatraju da su dužni biti izloženi njihovu zločestom i maloumnom maltretiranju. Zato je i svetog Petra zanimalo koja je mjera do koje treba podnositi tuđe neprimjereno ponašanje, svjestan da smo svi mi kao ljudi ograničeni i da je sposobnost podnositi nekoga omeđena našom ljudskošću. U svima nama postoji i spontana potreba uzvratiti istom mjerom onome tko nas vrijeđa i čini nam zlo, pa je Petrovo pitanje pretpostavljalo: Do koje mjere trebam oprostiti svome bratu prije nego mu uzvratim istom mjerom, to jest prije nego mu se osvetim za zla koja mi je nanio. U nekim životnim situacijama osveta se smatra čak nekom vrstom dužnosti, jer se može stvoriti dojam da onaj tko ne uzvraća nema dovoljno hrabrosti i snage. Uistinu, onaj tko nekome čini zlo, ujedno ga ponižava, pa se može pomisliti da, ako nije uzvratio, je slabić ili da je zaslužio takva poniženja. Time bi osveta bila neka vrsta zadovoljštine koja bi povrijeđenome vratila mir, pa je zato i nastala pučka izreka: Tko se ne osveti, taj se ne posveti.
Ali već je starozavjetni mudrac Sirah, po Božjem nadahnuću, poučavao da je osveta veliko zlo i da treba opraštati svome bližnjemu. Tko se osvećuje, ne samo da se ne posvećuje, nego i sam pada pod osvetu Božju, te mu Gospodin kasnije ne oprašta grijehe njegove. Polazeći od ove svijesti i pretpostavke, Isus je Petru mogao lako odgovoriti i poučiti ga bezuvjetnom praštanju. A bezuvjetno znači da ga ne mjerimo brojem uvreda ni veličinom uvrede. Praštati treba uvijek, pa i bez obzira koliko je bezočan, bezbožan, bezobrazan i iskvaren onaj koji vrijeđa. Praštati treba uvijek jer je praštanje božanska kategorija, a Isus nas uči božanskom načinu življenja. Onaj tko prašta ne prašta iz ljudskih razloga i motiva, nego iz onih uzvišenih božanskih. Tko prašta, prašta poradi Boga i zato što želi ostati na Božjem putu praštanja. No, obveza da opraštamo može u nama ponekad izazvati otpor, ne samo onaj prirodni prema kojem bismo rado uzvratili i osvetili se, nego i neku vrstu otpora koji nastaje iz nerazumijevanja istine o opraštanju. Onaj tko prašta treba imati ispravno poimanje opraštanja, a ne misliti da oprostiti nekome znači odobravati ono što radi ili mu davati za pravo u njegovim nedjelima i bezakonju. Nekada mislimo da oprostiti znači da nećemo pokušati stati na kraj zloći svoga bližnjega, nego da moramo na nju pristati i do kraja života biti žrtvama takve zloće, što pak nije točno.
Jer opraštanje ne podrazumijeva da time što praštamo dajemo za pravo prekršitelju samo zato što se nismo osvetili i nismo uzvratili. Opraštanje, naprotiv, pretpostavlja da smo u svakom našem činu htjeli biti dosljedni životu po Božjem nauku, te tako dostojni Boga koji nam prašta. Opraštanje potom pretpostavlja da smo spremni čuvati svoje srce čistim od osvete, jer osvećujući se, postali bismo jednako bezbožni kao oni koji čine zlo. Opraštati znači, unatoč svemu, željeti obraćenje i spasenje onome tko živi bezočno i bezbožno, te se moliti s tom nakanom da mu „Bog pamet prosvijetli“, kako bi se pučki reklo. To je ono što Isus zove ‘oprostiti od srca svome bratu’. Dakle, ne formalno i ne iz površnih razloga, nego iz onih najdubljih razloga koji leže u našem odnosu prema Bogu. Naime, oprostiti od srca možemo samo ako je naš odnos s Bogom čvrst i iskren, te u trenutku uvrede ne mislimo na onoga koji nas vrijeđa i griješi protiv nas, nego na Boga koji nas uči kako praštati i kako svoje srce čuvati čistim od svake zloće, mržnje i potrebe za osvetom.
U tom smislu vidimo da je temeljni razlog opraštanja bratu ovaj nadnaravni, duhovni. Time nadilazimo vlastiti sitni interes osvete i približavamo se istinskoj biti života, to jest potrebi da nasljedujemo primjer Boga živoga i da djelujemo sukladno „Božjem interesu“, a to je spasenje svih ljudi. Samo slijedeći Božji primjer možemo biti potpuno slobodni od svake zle primisli, sitničavih i sebeljubnih stavova koji bi u nama poticali želju za osvetom te se potom potpuno okrenuti prema ljubavi i posvetiti se ljubavi prema braći, pa i onda kada nam zlo čine. Ispravnost ovakvog pristupa potvrdio je i Gospodin koji je opraštanje uveo i u molitvu, dodatno nam učvršćujući osjećaj da je opraštanje jedini valjani izbor na našem duhovnom putu i preduvjet Božjeg oproštenja nama, a time i blaženoga života u vječnosti. Amen.