33. nedjelja kroz godinu – A

U ovom liturgijskom ciklusu Crkva čita Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskom, od kojih je jedna i ova o čovjeku koji, odlazeći na put, daje svojim slugama svoj imetak. Taj je imetak bio odmjeren u talentima koje je dao slugama već prema njihovim sposobnostima. Oni su, nakon što je gospodar otputovao, raspolagali povjerenim imetkom već kako je tko umio i znao. Prva su se dvojica dali na posao te su, zahvaljujući početnom kapitalu, uspjeli kapitalizirati još onoliko koliko im je gospodar povjerio. Jedino onaj posljednji, treći sluga, nije postupio poput njih, nego je zakopao u zemlju gospodarov novac te ga je kasnije vratio gospodaru netaknuta, ali i neiskorištena. Darovano bogatstvo nije doživio kao vlastito, premda je bilo gospodarov dar, nego ga je doživio kao nešto tuđe u što se nije usudio dirati. Zato je na kraju i rekao gospodaru: „Evo ti tvoje!“

Kada se pojavio gospodar, prva su dvojica podnijeli kratko izvješće, puni zahvalnosti i ponosa. A ponosni su bili jer su stekli još onoliko koliko su primili te ih je gospodar pohvalio i dodatno nagradio. No ovaj je treći započeo s gospodarom razgovor koji se sastojao od opravdavanja svoje neaktivnosti, to jest nemara. Upravo nam taj razgovor pomaže razumjeti gdje je bila srž problema, to jest gdje je bila bit na koju je i sam Isus htio ukazati kad je pričao ovu prispodobu. Naime, ova bi nas prispodoba lako mogla navesti da pomislimo da je bit svega odnos ove trojice slugu prema povjerenoj imovini. S te točke gledišta mogli bismo potom lako prijeći na to da promišljamo njihov odnos prema stjecanju i zaradi, držeći važnom njihovu vještinu upravljanja i stjecanja. Jer su uistinu prva dvojica tako dobro upravljali povjerenim imetkom da su uspjeli steći još toliko. No treći je sluga otkrio što je bilo mnogo važnije od vještine gospodarenja imovinom i bogatstvom.