Živjeti korizmu s Marijom
Korizma je vrijeme koje s jedne strane simbolizira ozbiljnosti vjerničkog kršćanskog života, a s druge strane nam nudi pomoć kako bismo i sami došli do tražene ozbiljnosti. Zato korizmeno vrijeme sa svom ozbiljnošću podrazumijeva čine pokore, odricanja i samoprijegora. Upućuje nas nadalje da ozbiljno razmišljamo o zemaljskim kušnjama i uspješno se suprotstavljamo protivštinama koje prate ljudski život. Međutim, pokorničarska praksa nikada nema cilj sama u sebi, već je potpuno usmjerena i podređena onom konačnom cilju – pripravi za uskrsnuće. Zato je vrijeme korizme vrijeme posvećivanja svoga vremena Vječnosti i vrijeme posvećenja sebe u vremenu za vječnost uskrsnuća. Vrijeme korizme je vrijeme prihvaćanja Božje vječnosti u vrijeme i vrijeme posvećivanja Bogom sebe u vremenu. Označeno je i odvija se pod znakom broja 40, jer je taj broj simbol sveobuhvatnosti života na zemlji, čime se ukazuje kako cjelokupni ljudski život jest jedna vrsta korizma i treba biti življen istom ozbiljnošću kojom se pristupa korizmi. Korizma nas upozorava da života koji je sastavljen ne samo od cvijeća i proljeća, već i od suhoća i zima, ne samo od trenutaka radosti, već i od boli, ne samo od idiličnog uživanja, već i od napora, ne samo od odmora, već i od rada.
U Isusovoj školi
I dok ne nalazimo izričitih naznaka u Svetom pismu da je Marija provodila vrijeme u postu i molitvi, da ga je shvaćala onako kako bismo mi morali shvaćati korizmu i učiti od korizme, ipak iz nauka njezina Sina, a našeg Gospodina, znamo da je i ona sa svom sigurnošću živjela skromno i vjerno Bogu, sa svom ozbiljnošću i dosljednošću. Ako itko, onda je Marija bila vjerna nauku i svakoj riječi koja je izlazila iz Isusovih usta. Na nju koja je upijala svaku riječ što izlazi iz usta njena Sina može se primijeniti riječ kojom je on odbio napasnika u kušnjama nakon četrdesetdnevnog posta: Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz usta Božjih. Jer on je bio Božja Riječ izišla iz Božjih usta i tko je slušao njega i živio od njegove riječi, upijao je Božju riječ. Ako je itko brižno slušao i upijao Božje riječi, onda je to bila ona koja je toj riječi dala ljudsko obličje.
Upijajući riječ i primjer svoga Sina, koja je uostalom bila vječna božanska riječ, sigurno je živjela klanjajući se Bogu, provodeći skroman život molitve i pobožnosti. Kao što ni on nije bio izuzet od toga da kao čovjek posti i mrtvi se, ni ona kao Majka, koja je imala i povlasticu da bude učiteljica i odgojiteljica svome Sinu, nije bila izuzeta od toga da živi potpuno suobličena njegovu životu i primjeru koji je pretpostavljao duhovnu zauzetost u potpunom predanju Gospodinu. I njen je život bio prožet iščekivanjem budućeg ostvarenja koje se trebalo ostvariti prolaskom kroz patnju i muku, to jest, kako je starac Šimun prorekao, prolaskom mača boli kroz njenu dušu. Vjerom, nadom i ljubavlju pripremala se doživjeti taj presudni događaj, a njezin je pogled uvijek smjerao dalje do trenutka Gospodinova uskrsnuća kojem je usmjeravala cijeli život. Zato život kao korizma i kao škola uz Krista Gospodina za Mariju nije bio vrijeme sterilnog asketizma usmjerenog na sebeljubno samousavršavanje, nego je bio, uz dužno savršenstvo koje je posjedovala, prožet slušanjem Božje riječi koja ju je vodila prema uskrsu.
U službi svoga Sina
A osim toga Isus je nju neizravno nazvao blaženijom što je slušala i vršila Božju riječ, nego samo što je njega kao Božjeg Sina u krilu nosila i na grudima dojila. Ništa, međutim, od duhovnih ostvarenja, napose na moralnom i asketskom planu, ne bi imalo smisla, ukoliko ne bi bilo usmjereno prema Kristu koji je jedini sposoban sve voditi prema uskrsnuću. Zato je Marija iznimni uzor askeze, jer sve što je činila bilo usmjereno prema Gospodinu Isusu i bilo je u službi Isusa i ostvarenja njegova Kraljevstva na zemlji i punog ispunjenja na nebu. Vrijeme kao korizma za Mariju nije bila vrijeme treniranja strogoće ili maltretiranja sebe i drugih, već vrijeme intenzivnog duhovnog rasta i usmjerenosti svoga prema Kristu Gospodinu u iščekivanju njegove pobjede, ma kako se bolnom morala pokazati.
Marija je živjela svoju skrovitu svakodnevnicu kao Majka što služi Sinu, kao osoba što skrbi za svoje najmilije, veseleći se njegovu rastu, ostvarenjima i uspjehu, prihvaćajući ujedno znakove njegove pažnje i ljubavi. Živjela je od riječi Božje koju je on tumačio, znajući da živi od Riječi kojoj je dala tijelo. Ali je i njena svakodnevna vjernost bila potrebna da bi se mogla pripremiti za ubod onog mača koji će joj na Veliki petak probosti dušu.
Korizma nas, stoga, svojom ozbiljnošću vraća prema odricanju, žrtvi i patnji što spontano, silom naravi, odbijamo, ne držeći ga neophodnim ni autentično ljudskim, no to u stvari sačinjava svakodnevnu pripravu i za vlastiti uskrs, omogućen Gospodinovim uskrsnućem. Neka nam stoga ova korizma bude poput Marijine! Budimo s njom u Gospodinovoj školi i službi!
