23. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike kako se postaviti prema bratu grješniku. Upitati nam se je li i Učitelj poput nas koji smo skloniji gledati tuđe grijehe i propuste, a zanemarivati ili previđati vlastite. A kao ljudi doista to često činimo, jer nam tuđi grijesi i prijestupi bodu oči, dok za se i svoje postupke pronalazimo riječi opravdanja i očekujemo od drugih razumijevanje. Znamo međutim da Isus na drugome mjestu poučava da ne tražimo trun u oku brata svoga, dok u svome ne vidimo gredu, iz čega je očito da pouku glede bratske opomene ne temelji na stavljanje pod povećalo tuđih grijeha niti na njihovu prokazivanju. Jer cilj nije prokazivanje grijeha nego privođenje grešnika na put obraćenja, što nije ista stvar. Tuđi grijeh možemo i trebamo prokazati s ciljem da grešnika izbavimo od robovanja zlu i grijehu.
Ukoliko grješnik nije spreman popraviti se od grijeha, pogotovo ako se radi o javnom i velikom grijehu i sablazni, onda ga, veli Isus, treba na neki način izolirati od crkvenoga zajedništva. No prije konačne kazne, Isus predviđa pedagoški postupak ukora i ukazivanja na grijeh pred vjerodostojnim svjedocima. Nitko od nas nije bez grijeha, ali ono što je prisutno kao očita zabluda, teški grijeh i povreda ljudskosti i morala trebalo bi biti i u Crkvi osuđeno na jasan i izričit način. A u posljednje vrijeme dogodilo se čak to da je Crkva u određenim slučajevima pretrpjela previše duhovne štete i gubitka ugleda u javnosti zbog kojekakvih skandala u kojima je išla štititi grješnika u svojim redovima, to jest prekrivati njegov grijeh, umjesto da se jasno distancira od takvih pojedinaca koji čine zlo, ne samo sebi nego i poslanju Isusa Krista u Crkvi.
Zato je Isus u današnjem Evanđelju vrlo jasan. Ne postavlja pitanje niti problematizira o tome što je grijeh, jer je to preočito i prejasno, te božanski objavljeno još u Starom zavjetu. Isus je potom vrlo diskretan, jer traži pedagoški prijekor koji podrazumijeva upozorenje najprije nasamo, a onda pred svjedocima. No to ne znači da je popustljiv, jer mu je jasno da se ne smije, radi dobra i pojedinaca i cijele Crkve, cijelo vrijeme progledavati kroz prste očitom kršenju morala i životu u zabludi. Zato Crkva mora plivati između dvije ekstremne struje i težnje, između prikrivanja i prokazivanja tuđih grijeha. Od nje se očekuje da prvenstveno bude mjesto pomirenja, a ne prikrivanja grijeha, ali niti javnog prokazivanja tuđih grijeha. Isto tako dok pokazuje dozu pomirljivosti prema grješniku, s druge strane postoji obveza da bude nepomirljiva prema nepokajanju i nepokajanom grešniku sve dotle dok se ne pokaje. Također je još važno znati da poslanje Crkve koje se tiče pomirenja ne ostvaruje se sudskim putem i tužbama, nego duhovnim oslobođenjem od grijeha. Njoj je dana ovlast vezivanja i odriješivanja grijeha, što joj je mnogo važnije nego da isposluje sudsku osudu grješnika, pa i onda kad bi javnost to mogla očekivati od nje. Ona je stoga dosljedna svom Učitelju koji govori o bratskoj, a ne sudskoj opomeni.
Jer, glede poimanja i odnosa prema grijehu i tuđim propustima, živimo u svijetu punom proturječja. Što se tiče upozorenja na nečiji prijestup, danas više ne postoji diskrecija na koju nas potiče Isus. Ne postoji više osobna opomena, nego mediji i javnost postaju prostor u kojem se rješavaju nesređeni računi u kojima se obračunavamo s tuđim grijesima i pogreškama, te hrane radoznalo mnoštvo gladno takvih priča. No i tada odnos je različit. One koji nam se sviđaju i koje držimo ideološki podobnima, njima sve dopuštamo i opraštamo, dok one koje držimo nepodobnima prozivamo i napadamo i za najmanju sitnicu, to jest određeno nam je tko je taj tko nam se smije, a tko ne smije sviđati. Dok mediji za korupciju, kriminal i socijalni nered prozivaju nekad i bez argumenata, dotle su skloni pravdati, štititi, a i promovirati svaki oblik spolnog nereda, osim pedofilije, kao da se radi o herojskim djelima. Po tome se vidi kako je odnekud vrlo pristrano određeno što bi trebao u javnosti biti grijeh, a što ne, ili pak što bi se smjelo zvati tim, a što nekim drugim blažim imenom.
Očito je tako da se mnogo toga pokrije kapom ili velom privatnosti u koju nitko ne smije zadirati jer na nju navodno pojedinac ima pravo. Primjeri takvih stavova su u današnje vrijeme česti. Koliko je samo političara i osoba iz javnog života koji se u javnosti deklariraju kršćanima, a u stvari podržavaju nekršćanske ideje i stavove poput abortusa ili istospolnih brakova. Ne samo što griješe, nego što polažu i pravo na takav pristup, što je nedopustivo. Ima onih koji odriču pravo Crkvi da se uopće izjasni o njihovu grijehu, jer su oni sebi dostatni, te sebi uzimaju pravo misliti što ih volja, ponašati se kako im drago, te ujedno polažu pravo biti vjernici.
Međutim, to je za Isusa nespojivo. Naš zemaljski život neraskidivo vezan s nebeskim, te nije indiferentno hodimo li pravim putem i privodimo li druge da i oni njime hode. Vrlo je bitan naš bratski primjer, te u duhu toga vrijedi Isusov nauk o bratskoj opomeni. Ne potiče Isus na bratsku opomenu radi toga što od nas očekuje da progonimo svoju braću, nega zato što zna da je brat brat tek onda kad je s Bogom izmiren, to jest kad je slobodan od grijeha. Ne govori Isus to iz puritanskih razloga ili što bi od nas očekivao da budemo puritanci, nego radi toga što samo onaj tko je čist od grijeha može sjesti za Očev stol, što je stvarni smisao života. Zato je potrebno u vlastitoj skromnosti, svjesni i svojih slabosti i grijeha, pristupiti svakom svom bratu grešniku, te mu omogućiti da se izmiri s Bogom, da traži oproštenje grijeha i oslobođenje od slabosti i napasti, jer smisao bratske opomene je u skrbi o tuđem spasenju, a ne u dokazivanju vlastite bezgrešnosti. Neka nas Kristova riječ potakne da odgovorno i zauzeto skrbimo i oko svoga i oko tuđeg spasenja opominjući, upozoravajući i svjedočeći put izmirenja s Bogom.
