6. nedjelja kroz godinu – B
Kao ljudi nađemo se često u proturječnim ili bezizlaznim situacijama u kojima dolazi do izražaja naša ljudska nemoć pred određenim stvarnostima. Može nam se tako dogoditi da znamo što treba činiti, a da nemamo volje, ili pak obrnuto da imamo volju, a da ne znamo što bismo trebali napraviti. Može se čak dogoditi da imamo i volju i da znamo što treba, a da opet stvar izmiče našoj moći, te moramo tražiti druga rješenja koja ne ovise samo o nama. U tom slučaju upućeni smo na druge koji imaju i znanje i htjenje i mogu napraviti ono što od njih očekujemo. A doista, da bi se ostvario cilj neophodni su svi ovi spomenuti elementi.
Svima nam je kristalno jasno da samo znanje ili sama volja nisu dovoljni, niti su jamci dobrobiti osobe i društva. S pravom se pitamo ima li koristi ako neki liječnik zna svoj posao, a ne želi učiniti prije nego primi plavu kuvertu. Ima li koristi ako sveučilišni profesor zna svoju struku, ako ne želi svoje znanje prenijeti bez „dodatnog poticaja“? Ima li koristi ako političar ili gospodarstvenik može učiniti nešto od općeg dobra ili značaja, a odbija dok u tom ne dobije vlastitu korist? Koja koristi od takvog znanja, gdje nema prave i dobro motivirane volje?
Zato nije čudo da u društvu, kao suprotnost spomenutim naznakama, cvjetaju alternativni pokreti, udruge ili inicijative koji stavljaju naglasak upravo na važnost vježbanja volje i htjenja, koji govore o tome kako treba pozitivno misliti pred životom i problemima. u tom duhu se promiče govor o bolesti kao posljedici bolesnih stanja psihe, stresa i opterećenja, te se nude savjeti kako nadići ili izbjeći takva štetna i opasna stanja. Mnogi su stoga uvjereni da se snagom ljudskog htjenja i volje može zadržati zdrav duh i zdravo tijelo, dok bi ljudska zlovolja i malodušje bili izvorom mnogih nevolja i zala. No, uvijek se postavlja pitanje, može li samo htjenje bez prikladnih znanja proizvesti željene učinke u životu? Može li ljudski duh biti toliko moćan sam se brinuti o svome dobru i zdravlju, bez pomoći sa strane i dužne skrbi koju nam mogu pružiti osposobljene osobe?
Iz svega rečenoga jasno je da mora postojati međusobno prožimanje znanja i htjenja. Koja korist znati i moći, ako volja nije motivirana uopće ili ako je krivo motivirana? A koja korist htjeti, ako nema potrebnog znanja i moći da se ostvari ono što se hoće? Očevidno je da je između znati i htjeti velik jaz koji može premostiti samo ispravna motivacija, jer su znanje i htjenje kao dvije obale rijeke koje treba povezati mostom. A upravo toga je danas vrlo malo među ljudima, koji najčešće svoju volju, a potom i znanje, motiviraju i potiču korupcijom, mitom, obećanjima vlastite koristi ili nagrada, željom za vlašću i vladanjem nad čovjekom.
Današnje Evanđelje opisuje jedan događaj koji nam omogućuje bolje shvatiti ove odnose, te nas uputiti na pravi put, jer se i svim mi nalazimo često u raskoraku glede znanja i htjenja. Pred Isusa dolazi čovjek zaražen gubom, bolešću protiv koje mu ne može pomoći ni znanje ni htjenje, jer sam od sebe nije sposoban izliječiti se. Njemu je neophodan zahvat izvana. On se stoga odlučuje na drugi korak – potražiti onoga tko ima znanja i sposobnosti to pomoći mu i osloboditi ga te opake bolesti. Stajući pred Isusa svjestan je da Isus ima znanje i moć to izvesti, ali je pitanje hoće li to učiniti. Zato on jednostavno veli: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Znao on da Isus ima moć, ali on ovisi i o Isusovu htijenju, jer pravo je pitanje ima li Isus dovoljno motiva i razloga učiniti to što se od njega traži.
Evanđelist otkriva odgovor na ovu dvojbu. On veli da Isus bi ganut zahtjevom ovog gubavca, bi ganut vidjevši čovjeka i njegove patnje, te jednostavno odvrati: Hoću, budu čist! Tako vidimo da onaj veliki jaz između znati i htjeti, između moći i htjeti može premostiti samo ispravna motivacija, a to je ljubav prema čovjeku, kao što to Isus i pokazuje. Znati i htjeti dva su pola između kojih treba uspostaviti vezu, pa da prostruji životna struja, a njihovo međusobno povezivanje i prožimanje događa se ljubavlju. U protivnom, znati i htjeti u čovjeku, koje ne bi povezala prava motivacija, ostali bi sterilni ili nastrani i razorni. Ono naše htjeti, ljudsku volju, treba pokrenuti da dođe do učinka, kao što se okretom ključa pokreće stroj ili kao što se pritiskom na prekidač pali svjetlo u kući. Da bismo nešto htjeli, hoće se motiv, razlog koji pokreće volju na djelovanje, jer taj razlog je pokretač cijelog ljudskog sklopa koji se ne pokreće slučajno niti sam od sebe. Za Isusa taj razlog i pokretački motiv je ljubav prema čovjeku i ganuće koje prema njemu osjeća. Ganuti Isus – Isus je koji voli čovjeka i dobro čovječje, što ga jedino može nagnati da intervenira. To ganuće koje osjeća i kao čovjek, navelo je njega, pravog Boga, da se utjelovi i da postane čovjekom, da bi onda postao liječnik ljudskih sudbina i putokaz svima ljudima, jer svaki od nas, bez obzira u kolikoj mjeri, ima moć liječiti druge čineći im dobro. A da pokaže gubavcu da ne čini to radi sebe i svoje slave, radi probitka i interesa, zabranjuje mu o tome govoriti.
Kao što je njegova i ljudska i božanska volja bila ispunjana ljubavlju prema čovjeku, te mu nije bilo teško učiniti ono što ga je gubavac molio, Isus poziva i nas na taj put, da motiv našega djelovanja – našega „hoću“ ne bude prizemljeni motiv, već ganuće prema ljudskim potrebama i ljubav prema dobrobiti svake osobe. Učinimo stoga mi prvi korak poput gubavca, zatražimo ozdravljenje, da bismo onda ozdravljeni mogli druge liječiti. Nama je samo htjeti da nas ozdravi on, liječnik i bolesnih znanja i htijenja, a sve ostalo je njegova briga, jer je došao izliječiti nas i osposobiti da svakom potrebnom čovjeku služimo u njegovu duhu – htijenjem motiviranim ljubavlju. Amen.
