Cvjetnica 2009.
Današnji dan kojim započinje Veliki tjedan u znaku je dvaju stabala. S jedne strane je palma, trajno zelena, simbol prosperiteta i života, željene stabilnosti i nepomućenog mira. Njenim granama su Isusa pozdravljali dok je ulazio u Jeruzalem. S druge strane je križ, suho drvo što u sebi kao da nosi suprotnu poruku i osjećaj turobnosti, tuge, straha i smrti. Prividno se radi o dva sasvim suprotna drveta koji u sebi nemaju ništa zajedničkoga i kojima zajedno ne bi trebalo biti mjesta. Dok je palma znak tla natopljena vodom i prisutnosti života u oazi, dotle je križ znak tla natopljena krvlju i prisutnost smrti što zlokobno vreba na najokrutniji način. Dok palma pruža osjećaj sigurnosti, dotle je križ znak izloženosti na vjetrometini povijesti, simbol pustoši i ogoljenja.
Da se nađemo između dva drveta pozvani birati koje bismo željeli sebi za simbol ili nit vodilju života, ne bismo se dvojili kao Buridanovo magare između dva stoga sijena. Ne samo da bismo znali razriješiti dilemu, nego možda i ne bismo uopće bili u dilemi, kao što ni magarac ne bi bio u dilemi da se našao između praznih i punih jasala. Sigurno bismo se opredijelili za palmino zeleno stablo i za blagostanje koje nam se nudi iz njegove zelene krošnje, što pokazuje svakodnevni život. Ne bismo ni pomislili da se radi o naivnosti time što mi ljudi posežemo radije za punim jaslama. Ne bi nam bilo ni na kraj pameti da nas netko punim jaslama vodi kao magarce mrkvom. Svakom bi se od nas pune jasle činile prihvatljivijima, kao što se magarcu mrkva čini mnogo prihvatljivija od batine, premda je rezultat isti, s time da toga nije svjestan sve do konca. Tek tada shvaća da je njegovo bilo odraditi posao, a o zasluženoj nagradi ili o uživanju života nema niti zbora.
Dok se kao ljudi trudimo u našim društvenim okolnostima doći do punih jasala, najčešće ne vidimo u što srljamo, a kad je već prekasno onda shvatimo kako nismo došli do stanje u kojem bi duša bila potpuno zasićena. Čovjek koji bi samo htio zelenu, cvjetnu stranu života, prije ili poslije doći će do kraha. Križ kao suho i tvrdo stablo kao da nije predviđen u našim opcijama.
Poruka današnje liturgije je višestruka. Najprije nas upozorava da ova dva stabla ne idu jedno bez drugoga, to jest da nema trajno zelene i životne palme bez života koji dolazi od križa, kao što nam želi reći da križ ne može ne donijeti plodove života ako je to križ Gospodinov. Zato se ovaj dan i zove Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, jer se u istom slavlju povezuju dva gotovo suprotna događaja, slavni ulazak u Jeruzalem i muku pretrpljenu na Kalvariji, predstavljena ovim stablima: palmom i križem. Zajedničko je potom da oba ova stabla imaju veze s Maslinskom gorom. U slučaju slavnog ulaska u Jeruzalem, Isus dolazi s Istoka, preko Maslinske gore u svoj grad, kao što je bio i slučaj da je njegova muka započela upravo na toj gori, točnije u vrtu pod maslinama gdje će biti i uhvaćen. Stoga je zaključak da put Isusove mesijanske proslave prolazi preko Maslinske gore, koja predstavlja prostor njegove prisutnosti i zajedništva s Ocem, bez obzira dolazi li u grad kao obećani Mesija, ili kao uhvaćeni optuženik. Stoga i prilikom slavnog ulaska u Jeruzalem, slavljen kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje da uspostavi Davidovo kraljevstvo, znamo da je uvijek išao u perspektivi budućeg događa muke i smrti koji će imati svoje presudne trenutke borbe pod maslinovim stablima u smrtnoj borbi u kojoj se znojio krvavim znojem, ali ne odbijajući u nijednom trenutku izvršiti volju Božju.
Identična je i poruka nama vjernicima danas. Nalazimo se pred ova dva stabla, a Isus nas uči kako ubrati plodove i jednog i drugog. Oba ova stabla rastu u Maslinskom vrtu, ali hoćemo li ubrati njihove plodove ovisi o tome kako se prema njima postavimo. Isus nas kao i Apostole vodi preko Maslinske gore prema Jeruzalemu, to jest dovodi nas u Maslinski vrt prije svoje muke i smrti, prije nego će konačno preuzeti svoje kraljevstvo pobjedom nad smrću. Ako s Kristom idemo u Jeruzalem, tada ćemo znati izbjeći zamku ambicije ovoga svijeta i njegova kraljevstva. Ako s Kristom molimo, tada će nas taj put odvesti na križ, s kojeg jedinog se može na pravi način kraljevati, te potom ubrati i plod trajno zelenog stabla života.
Križ je stoga izrastao kao stablo mesijanskog pomazanja jer Krist prema njemu ide preko Maslinske gore, da bi potom i palmi dao snagu svoga života, te će ona postati ne samo simbolom vrela krsne vode, nego će postati i simbolom života vječnoga koji se stječe mučeništvom. Time će bitno biti putokaz svima koji uroniše u krsni studenaca da im je hoditi preko Maslinske gore s Isusom putem umiranja, postavši tako drugo ime za križ i mučeništvo. Neka nas poruka ovoga dana uputi na ispravan put hoda s Gospodinom kojim se preko muke i križa dolazi u život vječni. Amen.
