Veliki četvrtak 2009.
Da upitamo kuhara što je sve potrebno za dobar i uspio ručak, bez daljnjega će nam najprije nabrojiti potrebne sastojke, no to nije sve. Potom zacijelo slijedi opisivanje pravog postupka na koji se određeno jelo sprema, što ni u kojem slučaju nije nebitno. Jer ni u postupku se ne može preskakati korak, ako želimo doći do željenog cilja i rezultata. Ova dva jednostavna pravila koja vrijede u kulinarstevu, vrijede i u mnogim drugim disciplinama i nastojanjima. Od nje čovjek uči da je uz sredsteva potrebno poznavati i način dolaska do cilja. Jedan od takvih ciljeva je čovjekova želja da sjedne za stol s Bogom. U duhu te želje zamišljamo i svoj budući život kao vječnu gozbu u nebu. Time mi vjernici izražavamo želju i namjeru doći do vječnog blaženstva, koja je utkana i u sve druge ljude, bilo da vjeruju ili da nevjeruju. I oni žele ostvariti sreću koja nadilazi odrednice prostora i vremena. Zato slobodno možemo reći da je nedvojbeni cilj svakom čovjeku doći do blaženstva, što mi vjernici predočavamo sebi slikom zajedništva za nebeskim stolom u nebu, čime postajemo sustolnici samoga Boga koji, ne samo da nije protivan takvoj našoj sreći, nego nam i omogućuje uživati blagodati raja za nas pripremljene.
Međutim, prije dolaska do toga cilja postoje preduvjeti koji moraju biti ispunjeni ako želimo ostvariti ponuđenu čast i povlasticu o kojoj razmišljamo kao o sasvim razumljivoj. Nekada se stoga ponašamo tako kao da je ne samo razumljivo, nego kao da je Božja dužnost dati nam to što mi u glavi zamišljamo, te uopće ne mislimo o predradnjama i preduvjetima koji postoje da bismo došli do cilja. A koji preduvjeti postoje da bismo sjeli za njegovu vječnu gozbu u kraljevstvu nebeskom, jasno nam govori otajstvo današnjega dana kojim slavimo utemeljenje euharistije i Kristovu posljednju večeru.
Prvi preduvjet je dopustiti Bogu da sjedne za naš ljudski stol. To hoće reći da trebamo prihvatiti Boga koji je postao dionikom naše povijesti, našega života, koji je sve učinio da dođe do nas, te ga treba pustiti da zauzme mjesto za obiteljskim stolom svakog čovjeka. Preduvjet koji potom slijedi je da onda dopustimo da on pretvori naš stol u svoj božanski stol. Treće što je neophodno je da, prije nego sjednemo s njim za stol, dopustimo da nas on očisti od grijeha, to jest opere od slabosti. Četvrti preduvjet je da stupimo s njim u potpuno zajedništvo na način da dopustimo da on postane naša hrana na zemlji, čime se raspolažemo i za nebesku gozbu gdje će on biti hrana našeg života i svih naših apetita i sposobnosti: razuma, volje , bitka.
Ovaj dinamizam uočavamo u Isusovoj posljednjoj večeri i u njegovu božanskom ophođenju s apostolima i preko njih s cijelim čovječanstvom. Kao Bog je sišao među ljude, s njima se družio, jer je htio da ga prime za svoj ljudski stol, u zajedništvo života i prijateljstva. Potom je tako na njih djelovao da ih je htio božanskim naukom nadahnuti i potaknuti prema nebskoj pretvorbi, prema životu za nebeske ideale i vrijednosti, čime je učinio da se njihov ljudski stol pretvori u božanski.
A kad su shvatili da sjesti s njim za stol ima posban nebeski prizvuk, morali su dopustiti i onaj nezamjenjivi korak koji Ivan opisuje u današnjem Evanđelju. Morali su dopustiti Isusu da im opere noge, da ih time opere svojom ljubavlju učeći ih što i sami trebaju činiti međusobno i među svim ostalim ljudima.
Posljednji korak u nizu preduvjeta bio je pak da im je dao i predao sama sebe u euharistijskoj hrani. Čin kojim im Isus predaje samoga sebe sadržava dvije odredbe. Prva je: Uzmite i jedite, čime im je zapovjedio da ga blaguju i da od njega žive do konca svijeta kao od svoje isključive hrane. Druga je: Ovo činite meni na spomen, tražeći od njih da kao svećenici prostiru euharistijski stol za sve Božje sustolnike na zemlji.
Isti božanski dinamizam stoji i pred nama vjernicima danas: Bog ulazi u našu stvarnost u naš život, najprije kao onaj koji traži mjesto za našim stolom, da bi potom on nas učinio sustolnicima neba. Shvatiti nam je iznimnost trenutka, značaj poziva koji nam upućuje gospodar neba i zemlje, koji nas poziva na vječnu gozbu. Prihvatimo ga u svoja srca, smjestimo ga za svoj stol, dopustimo mu da svojom ljubavlju i poniznošću očisti naše biće od natruha vremenitih i zemaljskih interesa, da bi nas učinio braćom i sestrama što pomažu jedni drugima na putu spasenja. Neka nas potom, nahranivši nas svojim presvetim tijelom i krvlju, obdari i slavom neraspadljivog života koji primamo već sada na zemlji blagujući njega, da bismo ga onda jednom mogli u punini uživati u vječnosti. Amen
