14. nedjelja kroz godinu – B
Općepoznata je stvar da ljudi s ponosom ističu velike i znamenite ljude svoga kraja da se pohvale kako dotični kraj nije običan kraj, već može biti upamćen i po izdancima svoga roda, bilo da se radi o književnicima, političarima, športašima, glumcima, pjevačima ili nekoj drugoj osobi iz javnog života. U isto vrijeme postoji nada da takvi ljudi, osim što proslave rodnu grudu veličinom svoga uma i duha, kulturom i gospodarskom sposobnošću, književnošću i umjetnošću, mogu doprinijeti i razvoju iste.
Takav lokalpatriotizam može prijeći i u veliku malograđanštinu od trenutka kada samozvani lokalni dobročinitelji, jer se žele proslaviti u svome kraju, nisu sposobni izdići se iznad lokalnih interesa, već sve čine isključivo za dobrobit svoga mjesta, zanemarujući opći interes i objektivni ključ onoga što je potrebno učiniti. Naravno, dobročinitelji toga tipa su proslavljeni, jer su asfaltirali dio ceste bolje nego što je to u susjednom mjestu, jer su doveli vodu struju i telefon, eventualno izgradili neki športski objekt kakvog nema u cijeloj okolici. Ljude koji se na ovakav način postave i žive, pa taman da se radi i o tajkunima, narod veliča, prihvaća i o njima priča kao o svojim dobročiniteljima, o nekim veličinama koji su iza sebe ostavili prepoznatljiv trag koji vodi do ili od malog mjesta u kojem je djelovao ili nešto dobra učinio. Tako oni dok se zalažu za opće dobro, zalažu se u prvom redu podići sebi neki spomenik i izgraditi slavu među budućim pokoljenjima.
Gore spomenuta pravila ne vrijede ipak za proroke, što može biti manje ili više čudno. Zaključujemo to iz opisa događaja koji smo čulu u današnjem evanđelju. Naime, Isus na početku javnog djelovanja dolazi u svoj zavičaj sa svojim učenicima. Ničim se ne ističe niti ičim želi privlačiti pozornost, jer nije namjeravao činiti djela kojima bi cilj bio stjecati slavu, ni sebi ni njima, već jednostavno proslavljati Boga. Tek kad je došla subota, počeo je poučavati u sinagogi, te su njegovi sumještani ostali preneraženi pitajući se odakle mu takva mudrost. Njegov nastup i božanska mudrost postaju zapreka da ga sumještani prihvate, te je nepovjerenje i odbacivanje išlo do te mjere da su se sablažnjavali o njega.
Isus će, analizirajući ovaj događaj, iznijeti i dijagnozu odgovarajući zašto su se tako čudno postavili prema njemu. Odbacili su njega i njegovo djelovanje jer je on došao u svojstvu proroka, pa je stoga i izjavio da „nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom“. Da je došao u svojstvu političara i tajkuna od kojeg su mogli imati materijalnih potraživanja, onda bi ga dočekali ponosni na njega i njegovo djelovanje, a ovako od proroka nisu mogli očekivati takve koristi. Osim toga prorok je slao poruku koja je izazivala i pozivala na potpuno zajedništvo s Bogom, te on nije mogao žrtvovati cjelovitost takve poruke niti radi njihova materijalnog dobra niti radi svoje popularnosti.
Stoga kad prorok djeluje ili govori, on ne djeluje iz niskih lokalpatriotskih pobuda, već izaziva cijelu osobu želeći je dovesti do susreta s Bogom. Ne želi je ostaviti u neznanju ili s lažnim uvjerenjima, pa joj se zato i ne dodvorava jeftinim uslugama. Njegovo je ostaviti takvo svjedočanstvo da stavi čovjeka pred Boga na način da se više ne može i ne želi izvlačiti od odgovornosti vjerničkog života i rasta, odbacivši uljuljanost u tradicionalna uvjerenja i reloigioznost izvanjskoga. Prorok na takav način svjedoči Božju prisutnost da se svaki onaj koji čuje poruku prema tome određuje ili prepuštajući se potpuno Božjem vodstvu ili, poput Isusovih mještana iz Evanđelja, traži izgovor da ne napravi potrebni zaokret. Naravno, tražeći izgovor žele prebaciti odgovornost na druge. Problem stoga ne smije biti u njima, već je problem onda u onome tko im proročki naviješta Božju riječ. Odbacujući proročki glas odbacuju komunikaciju s Bogom. Odbacujući proročki glas odbacuju ispit savjesti neophodan svakom tko je svjestan svoje slabosti. A izgovor kojim žele omalovažiti njegove riječi sumnjajući u proročku dimenziju gotovo je smiješan: oni, navodno predobro poznaju njega i cijelu mu rodbinu da bi ga mogli smatrati Božjim poslanikom. Time su izravno izrazili sumnju u svoj kraj, koji, po njima, očito nije mogao dati Božjih ljudi, moćnih na riječi i djelu, dok je eventualno mogao dati poduzetnika i ulag(iv)ača.
Neka ovaj evanđeoski događaj bude poticaj nama koji smo se do te mjere „udomaćili“ s Kristom i njegovom riječi da onda ne vidimo ili ne želimo vidjeti njenu izuzetnost u svome životu, te nam svaki izgovor postaje jači od njegova poziva da živimo život u izravnoj povezanosti i otvorenosti Bogu. Bolje da se mi sami začudimo nad svojom nevjerom, nego da se jednoga dana začudi nad njom Isus, te učini da se u onaj dan zbog nje postidimo svoje površnosti. Ne bi bilo dobro da nam malograđanski lokalpatriotizam bude izgovorom da se držimo udaljenima od njega, jer nam ne odgovora poziv koji nam upućuje da ga slijedimo izbliza, da mu dopustimo navijestiti riječi spasenja i iscijeliti naše otupjele savjesti. Jer Isus i danas propovijeda i čini čuda u našim “sinagogama”, samo je pitanje želimo li ga prihvatiti kao autentični izdanak svoga kraja, ili ga se upravo zbog toga želimo odreći budući da nam njegova poruka para uši jer joj ne damo da prodre do srca.
