4. nedjelja došašća – C
U želji i potrebi da služimo Bogu, kao ljudi pretpostavljamo i zamišljamo da Bog od nas očekuje tko zna koliko velike stvari. Može nam se čak dogoditi da mislimo da Bog i njegova opstojnost ovisi o našim velebnim djelima, kao što se može dogoditi da oni koji nisu spremni na neka posebna djela za Boga budu obeshrabreni uopće životom na Božjem putu držeći ga nedostižnim, jer bi, navodno, pretpostavljao mnoge sadržaje i nedostižne stavke. Takav smo dojam mogli steći iz ozbiljnosti poruka koje smo iščitavali proteklih nedjelja imajući ispred sebe u prvom planu lik Ivana Krstitelja, Božjeg proroka i Gospodinova preteče. Pa i ozbiljnost na koju nas poziva Crkva može u nama stvoriti dojam da najviše toga ovisi o nama, dok je stvarnost sasvim drukčija, te najviše toga ovisi o Bogu, a naše je samo pobožno ga prihvatiti i u srcu nositi.
Doista, put kroz došašće s Ivanom Krstiteljem kao put priprave na blagdan Kristova rođenja pokazao je svu ozbiljnost i zahtjevnost duhovnog života kojem je već Ivan bio izložen živeći u pustinji, te koji postaje ogledni obrazac i za svakog onog tko je upućen na Krista. Prokušan oštrinom askeze i kreposnim životom predstavljao je poticaj vjernicima da i sami, idući prema božićnom slavlju usvoje pouku i primijene istu metodu kojom je i Ivan išao ususret Kristu. I ukoliko se Ivanov put pokazao uspješnim do te mjere da je uspio prepoznati Mesiju još prije njegova javnog djelovanja, bez daljnjega takav učinak može osjetiti i svaki vjernik. Međutim, postoji jedan preduvjet, a taj je opisan u današnjem Evanđelju, koje nam pokazuje temeljnu stvarnost Ivanova života i sadržaj navještaja. Ako mu je kao zrelom čovjeku bio važan put askeze i dobrih djela, to je bilo zato što je još kao dječak bio zahvaćen Kristovom prisutnošću. Primivši je u srce od nje je živio i prema njoj je rastao i razvijao se, nikad ne zaboravljajući koliko je presudna za njegov život. Stoga bi nam poruka Ivanova života trebala ići obrnutim putem, ne kao poruka sazrijevanja uslijed kojega djeluje odvažno i naviješta Evanđelje, već kao poruka onoga koji trajno potiče na onaj iskonski temelj primanja Božje milosti, što je doživio još u utrobi majke Elizabete. Važniji od ijednog asketskog djela, za Ivana je bio put milosti i svjedočenja nadnaravnog dara koji silazi u ljudsku povijest, da čovjeka obogati svojom prisutnošću. Ako je Ivan bio znamenit zbog svog isposništva, još znamenitiji je bio jer je usvojio put milosti Božje koja ga vodi na svim putovima. Njegovo život i ponašanje nije razumljiv samo kao radikalna askeza, već susret s Bogom postaje ključ razumijevanja njegova ponašanja i polazišna točka duhovnosti i askeze. Zato nam Crkva u vrhuncu adventske priprave nudi primjer Ivana Krstitelja ne kao zrelog i odraslog, već još nerođenog dječaka koji pred Bogom nema nikakvih djela ni zasluga, čime svjedoči da svaki dobar dar dolazi od Boga i k Bogu vodi. Osjetivši prisutnost svoga Spasitelja u krilu Djevice Marije, Ivan se obradovao i zaigrao od radosti, te će mu Spasiteljeva prisutnost i radost poradi primljenoga dara biti trajno nadahnuće i u proročkom naviještanju obraćenja i pokore svom narodu. Ovim činom Ivan vodi i nas putem iskonskog stava pred neizrecivim Bogom koji pronalazi putove prema ljudskom srcu, putove koji se ne mogu riječima opisati, ali ih može srce izreći doživljenom radošću poput Ivanove i Elizabetine.
Premda djeluje proturječno, a nekome možda i neuvjerljivo, ipak je Ivanov život bio obilježen besplatnim darom milosti Božje još prije nego je bio rođen, to jest susretom od kojeg je živio osjetivši prisutnost živoga Boga, utjelovljenog u krilu Djevice Marije. U današnjem Evanđelju Luka opisuje upravo kako Ivan igra od radosti u Elizabetinoj utrobi nakon što je osjetio da je blizu Spasitelj svijeta, utjelovljeni Bog. Ako je Ivan, još prije nego je uspio spoznati razumom, osjetio Spasiteljevu prisutnost, koliko li mu je tek kasnije kao odraslu i izgrađenu čovjeku bilo očito izvrsno Božje djelovanje. To jest kasnije je sve činio da svojim sunarodnjacima, pristašama i sljedbenicima ukaže na taj milosni dar Božje prisutnosti. Ako je u zreloj dobi naviještao Mesijin dolazak, to je činio osjećajući njegovu prisutnost u srcu.
Ustvrdivši da je Ivan bio velik, ne zato što je bio asketa, već zato što je nosio Boga u srcu, sposoban osjetiti njegovu prisutnost, onda nam pogled mora poći i prema Mariji, koja dominira današnjim tekstom, premda u odlomku ne pronalazimo da izgovara ijednu riječ. Ona nam nudi glavni poticaj, premda nijednom izgovorenom riječju, već isključivo prisutnošću. Isto kao što još ni spasitelj, iz utrobe majke ne progovara riječi, ali se osjeti da je sav prisutan preko Marije, da je sav prisutan ozračjem svetosti koje ona oko sebe širi. Presveta Djevica je najkonkretniji i najuzvišeniji način priprave na Božji dolazak, jer je osoba koja je, pripravna dušom i tijelom na služenje Bogu, Sinu Božjemu dala ljudsku narav, te je razdoblje njene trudnoće bilo najljepše i najuzvišenije došašće koje je ljudska osoba mogla živjeti i doživjeti.
Zato ni nama vrijeme došašća nije samo vrijeme truda i napora, ljudskog nastojanja i dijela, već je istinsko vrijeme trudnoće koja predstavlja jedinstven način iščekivanja. Jer ako itko iščekuje neko ostvarenje, onda je to majka koja s ljubavlju nosi svoje čedo, čekajući nestrpljivo ugledati mu lice i čuti glas. Živeći s Marijom posljednje dane došašća i mi ćemo s ljubavlju čekati da ugledamo lice Božje i da čujemo njegov sveti glas, a do tada ćemo se radovati njegovoj skrovitoj prisutnosti, kao što se radovala Elizabeta i Ivan, a, bez daljnjega, i Marija. Neka nam stoga ovi posljednji dani priprave za Božić budu prigoda istinskog otvaranja srca Bogu, a bijega od svega što nas može rastresti i onemogućiti da Božić proslavimo poigravajući od radosti jer je Bog među nama.