Veliki petak 2010.
Raspni ga, raspni, vikala je židovska podjarena svjetina na današnji dan muke i smrti Krista Gospodina, tražeći od Pilata njegovu smrtnu presudu. Dotle su narodni poglavari formulirali pravno obrazloženje svojih zahtjeva tvrdnjom da je njihovo uporište u Zakonu: Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim. Istina, postojao je židovski Zakon u kojem je bilo predviđeno više pravednih kazni za počinitelje bezakonja, a među njima i ona smrtna predviđena za bogohulnika. A budući da su Isusove izjave držali bogohulnima, ne želeći ih provjeriti, naravno, sve to je vodilo prema ispunjenju Zakonskih odredbi. Ususret takvim bezočnim potraživanjima izišao je i Pilat koji, nakon što je ustanovio Isusovu nevinost, ipak primjenjuje rimske zakone kao da se radi o zločincu. Imao je toliku moć da je mogao osuditi običnog malog čovjeka, koji nije posjedovao rimsko građansko pravo, a da potom ne odgovara nijednoj višoj instanci. Jer prema rimskom zakonu, takvoga nije bilo u zakonu niti se mogao izboriti za svoja prava. Isus zato umire prema zakonu koji nije mogao jamčiti pravednost svakome, pa tako i nije mogao poslužiti svrsi svoga postojanja.
Po židovskom Zakonu i po rimskim zakonima Isus je bio osuđen na smrt križa, no on je iskoristio protupravnu osudu i križ da uspostavi novi zakon, pokazujući kako je jedini zakon kojim Bog razmišlja i prema kojem se ravna upravo zakon Križa. Dopustivši da se na njemu ispune nepravedni ljudski zakoni i odredbe, pa čak i Zakon koji ga je tretirao huliteljem, Isus ispunjava sam Zakon podlažući se smrti. Međutim, djelom uskrsnuća pokazati će da nije bio bogohulnik, nego da je samo ponizno vršio Očev plan, što slijepi bogohulni protivnici nisu htjeli priznati. No čim je ispunio Zakon, u biti ga je dokinuo, jer nakon što je Zakon došao do ispunjenja, izgubio je svu svoju moć i bio je dokinut. Više nije mogao osuditi Isusa niti ga je mogao više pogubiti, pa je njegovom smrću na križu bio obeskrijepljen. Time što je dokinuo, to jest obeskrijepio Zakon, Isus nije više dao za pravo ikome da u ime Boga osuđuje čovjeka. Izmijenio je radikalno njegov smisao pretvorivši ga svojim križem u zakon ljubavi. Tko ljubi Boga i za njega revnuje, mora to pokazati ljubavlju prema čovjeku do potpunog sebedarja i umiranja, a ne ubijanjem u ime Božjeg Zakona. Nema drugog zakona ni druge ljubavi veće od one kojom nas je Isus poučio na Veliki petak: najveća ljubav je slijediti zakon Križa i otići na križ se za onoga koga ljubi.
No osim što je dokinuo Zakon ispunivši ga, Isus je dokinuo i ljudske nepravde i grijehe koji su imali aktivnog udjela u ovoj osudi. Poradi grijeha ljudskog roda on je postao čovjekom utjelovivši se, a isto tako u njegovu procesu došlo je do izražaja kako se ljudi ravnaju zakonom ljudske slabosti i grijeha. Najprije izmanipulirana masa je tražila njegovu osudu, a da nisu točno ni znali zašto, potvrđujući kako je čovjeka, koji nema svoj temelj i ne izgrađuje stavove u Bogu, lako zloupotrijebiti. Sam Pilat je slika čovjeka koji se zbog osobnih interesa dao pritisnuti mišljenjima i zahtjevima svjetine, te i protiv savjesti donijeti odluke i osude koje su odlučivale o tuđim životima. Pristajući i na ovakav razvoj događaja, jer, u konačnici, iznad svih struktura koje su odlučivale o sudbinama ljudi, bio je sam Bog koji je htio da ljudi vrše određene uloge i vlasti. Zato i reče Pilatu: Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dana odozgor. Zbog toga veći grijeh ima onaj koji me predao tebi. Podloživši se nepravednoj osudi koja je ljudski rod još dublje gurala u tamu grijeha i zla, Isus, u biti, po svom križu dokida svako zlo i grijeh. Dajući im da ispune svoju mjeru bezakonja, oduzima im potom svaku moć, jer dalje i više od onoga što je nepravda u njegovu slučaju učinila, nije im bilo moguće ići.
Vidimo tako da je na sve ljudske zahtjeve i „zakonska“ potraživanja, Bog odgovorio šutnjom i snagom križa. Štoviše, odgovorio je zakonom Križa. A zakon Križa je vrhunac svih zakona i vrhovni zakon po kojem se Bog ravna. To je zakon koji nijedan ljudski zakon ne može nadvisiti, jer jedino ovaj zakon može čovjeku donijeti ne samo dobrobit, nego i spasenje. Njime se zaustavlja svaka nepravda sa svim svojim posljedicama. Snagom i zakonom križa se pobjeđuje zlo, grijeh i smrt. Njime se dokidaju nepravde, govor mržnje i svako tumačenje zakona koje je protivno čovjeku. Njime se briše svaka ljaga prljave savjesti i ruku što čine bezakonje i ne prežu niti od zločina.
I ma koliko ljudski sustav bio usavršen i smatran savršenim, uvijek će biti slab jer ga provode grešni i slabi ljudi, jer se ne radi samo o slabosti sustava i zakona, nego, prije svega, o ljudskoj slabosti i grešnosti koja uspijeva izigravati zakone, kako smo vidjeli i u sudskom postupku protiv Isusa. Isto se tako može dogoditi da je ljudski sustav sasvim nesavršen, a da ga Bog iskoristi u svoje svrhe, ukoliko ima ljudi spremni provoditi njegov plan i volju. Isus je u tome bio primjer: nasuprot grešnog sustava, bez ikakvih sredstava moći, sa samim drvetom križa, Isus ispunjava volju Božju. Pa i onda kad je sustav nesavršen i slab, ali jer ga provodi pravedni, savršeni i snažni Bog, takav sustav može postati izvor pravednosti. Zato je Bog i preko običnog drveta križa donio pravdu među ljude, pravdu izmirenja s Bogom, pravdu izmirenja grešnog čovjeka. Pravda je to s kojom se ne može mjeriti ljudska pravda, jer ljudska nije sposobna za takve zahvate. Bog je uspostavio zakon Križa među ljudima, da ih upozori na njihove grijehe, stavove i zločin prema Bogu koji dolazi u ljudsku blizinu i ulazi u sredinu, a oni ga odbacuju i osuđuju. Međutim, ipak je ovaj zakon ostao kao jedini važeći zakon koji može čovječanstvu donijeti dobrobiti, jer je njime Isus ispunio svu pravednost prema kojoj je težio čovjek. Zato je Bog, pa i kad ne dokida zakonitu autonomiju ljudskih zakona, sve njih podredio zakonu Križa, koji je postao mjera svih zakona.
Na nama kršćanima stoga leži velika odgovornost koju nam je Isus ostavio na današnji sveti dan. Odgovornost je to pokazivanja zakona Križa i njegove snage u svakodnevnom životu. I dok ovim liturgijskim činom obnavljamo spomen muke i smrti našega Gospodina, pred nas izranja otajstvo njegova križa kao jedino sredstvo života, jer je bio sredstvo smrti Božje. Prigrlimo ga zdušno kako ga je Krist prigrlio, unesimo ga u svoj život i živimo po zakonu njegove životnosti, da bismo i sami nakon smrti doživjeli slavu uskrsnuća kojoj je on bio jedini svjedok uskrsnog jutra. Amen.