12. nedjelja kroz godinu – C
Do zacrtanog cilja može se doći na više načina, to jest odlučujući izabrati neki od putova koji vode u željenom pravcu, ovisno već kako je netko opremljen, koliko vremena ima i na koji način se želi pojaviti na odredištu. Postoje tako kraći i duži putovi, kao što postoje oni sporiji i brži, postoje oni prilagođeni za jednu vrstu vozila, ili oni prilagođeni za više vrsta. Onaj tko ide prema cilju mora točno zato znati kakve su njegove mogućnosti, želje i potrebe, da bi se onda prema putu postavio kako treba. Isto tako uz one redovne, dobro poznate putove, postoje i oni prijeki putovi koji nisu uvijek pouzdani, pogotovo onima koji se ne snalaze dobro u vremenu i prostoru. Ma kako se prijeki put mogao učiniti najkraćim, on to u stvari nije, pogotovo za mnoge koji zbog izbora „prečaca“ ne stignu do cilja.
Pravila koja vrijede u prostornoj orijentaciji mogu se primijeniti i na čovjekov društveni život. Prijeki put do cilja koriste mnogi ljudi koji nemaju živaca za strpljiv hod i rad prema zacrtanom cilju. Đak ili student koji ne uče i ne studiraju postojano, žele do pozitivnog uspjeha doći prepisivanjem, političar do moći u društvu zakulisnim igrama, gospodarstvenik do veće zarade korupcijom, mitom i prevarama, kao što i bilo koji drugi radnik može doći do plaće neradom, premda nosi ime radnika, to jest djelatnika. Prijeki put je, bez daljnjega, tražiti za se ulogu u društvu ili radno mjesto ili neki drugi položaj bez stručnosti, osposobljenosti i radnih zasluga. Znamo dobro koliko su velike posljedice i u našem društvu hoda po takvim „prečacima“, koji su u stvari stranputice i krivi putovi.
Nema, međutim, drugog ni blagoslovljenijeg puta od onoga koji je zacrtao Gospodin Isus za svoga boravka među nama: strpljivo nositi svoj križ iz dana u dan za njim, što znači postojano raditi na duhovnoj izgradnji i suobličavanju njemu, svome Učitelju. Prijeki put nikome nije donio dobro, a najmanje onima koji njime hode, misleći kako su se domogli cilja, a ne vide da im nedostaje temelj, te je samo pitanje vremena kad će se objelodaniti koliko je zla dotični učinio i sebi i drugima, jer nije poštivao vrijednosne zakonitosti života.
U svjetlu gore rečenoga možemo razumjeti i današnji evanđeoski tekst u kojem Gospodin najprije ispituje svoje učenike o tome što misle ljudi i što misle sami o njemu, da bi im potom zabranio da toga ikome objavljuju. Isusu koji je u sebi imao cjelovite temelje ljudske osobe, i kojemu nije bilo neophodno koristiti ljudski put do cilja, ipak nije htio, poradi svjedočanstva među ljudima, da ga uzmu za Mesiju i spasitelja, a da ne shvate vrlo jasno o kakvom se mesijanstvu radi. U tom slučaju bio bi dionik njihovih stranputica i izabiranja prijekih putova kojima se u konačnici ne dolazi do cilja, a htio ih je odgojiti i osposobiti za onaj pravi put. Nije htio da pomisle da je njegovo mesijanstvo sadržano u čudotvorstvu, nego im je želio ukazati da je ono osvojeno na križu. Tim činom je želio ukazati čovjeku da je križ univerzalni put spasenja i dobrobiti koju može ostvariti pojedinac ili društvo.
Zato ni danas nema drugog puta osim križa. I ovo naše društvo koje grca u krizi, upalo je u krizu jer se napredak i dobrobit htjelo ostvariti bez križa. No više je nego očito, gdje nema križa, tu dođe kriza s kojom se potom ni pojedinac ni društvo ne mogu nositi, jer nisu snažni ni osposobljeni za to. Nikakav gospodarski potencijal ne može učiniti da se nadiđe duhovnu i moralni krizu, ali duhovna i moralna snaga mogu i trebaju biti polazište za rješavanje bilo koje krize, pa i one gospodarske i socijalne. Istina, svaki izbor križa je svojevrsna kriza, ali on je kriza koja postupno jača čovjeka, što kasnije postaje bjelodano. S križem nismo u krizi, nego s križem imamo oruđe za nadvladavanje krize. Idući prijekim putem prema cilju, to jest napretku čovjeka i društva bez križa, postajemo prijeki ljudi koji ipak, prije ili poslije, padnu u stupicu.
Isus pak ne dopušta da itko izmijeni tijek njegova života, niti da ga odvrati sa zacrtanog puta kojim ide do cilja. Zato odbija govoriti o svom mesijanstvu na neprimjeren način, pa čak i zabranjuje apostolima da o njemu govore, jer još uvijek nisu dovoljno dobro shvaćali o čemu se zapravo radi. Odbija sve one laskave naslove koje smo čuli u Evanđelju s usta apostola, te ne dopušta da otkrivaju tko je on, dok on u određenom trenutku ne pokaže. Shvaćajući to možemo onda razumjeti zašto Isus zabranjuje apostolima da ga objave svijetu, jer zato je i došao na svijet da bi ljudi spoznali njega i Oca. No budući da je Gospodin znao da bi prerano objavljivanje bio u stvari prijeki put, bez željenog učinka, on zabranjuje apostolima, jer ne želi remetiti Božji zacrtani ritam. Nije htio prijekim putem jer bi to bio put mimo Božjeg plana i Božje volje.
Na takav isti put i isto iskustvo Gospodin poziva i nas kršćane, da se zauzmemo za svoju osobnu izgradnju i izgradnju svoga društva, slijedeći put koji nam je on zacrtao svojim križem, ako želimo istinski napredak svojem narodi i zemlji, a sebi vječno spasenje. Sve drugo bilo bi neodgovorno i pogubno poigravanje koje ne može polučiti ni vremenite ni vječne rezultate, a na što, uostalom, kao kršćani nemamo pravo ako želimo ostaviti svjedočanstvo ovome svijetu. Neka nas Kristov primjer i njegova riječ vode spomenutim putom na ovom zemaljskom hodočašću, dok ne prispijemo do vječnog odredišta. Amen.
