Svetkovina Krista Kralja – C
Govoreći o današnjoj svetkovini Krista Kralja svega stvorenja, valja znati kako riječ ‘kralj’ pripada ondašnjem načinu izražavanja, to jest vremenu u kojemu je Isus živio prije dvije tisuće godina. Takva riječ je tada bila bremenita značajem i značenjima, a ostala je još izvjesno vrijeme dok je bilo kraljeva i monarhija. Danas pak kraljeve vidimo eventualno na filmovima, te bi se s pravom mogli pitati koje je značenje današnje svetkovine i koja je njezina poruka ljudima suvremenoga svijeta. Radi se o riječi koja koristi u jeziku, ali gotovo da nema sadržaja, nego nosi više simboličko značenje ili tek prizvuk sjećanja na neka prošla vremena. Ako je i sama riječ ispražnjena dobrog dijela svoga sadržaja, potiče nas stoga razmišljati o današnjem liturgijskom slavlju i sumnjati u njegovu moguću aktualnost. Upravo taj neobičan naziv, dijelom i sporan, kojima Crkva oslovljava svoga Gospodina kao kralja svega stvorenoga, potiče na razmišljanje o otajstvu koje je njegov sadržaj, pa i onda kad sama riječ gotovo više nema uporišta u stvarnosti.
Riječ kralj upućuje na osobe uzvišena položaja među ljudima, osobe sa neprikosnovenom moći i čašću u društvu. Kralj je bio poglavar i upravitelj naroda, te nam spontano doziva u pamet sjaj palača i raskošnoga života koji im je bio omogućen. Ostvarujući gospodstvo nad svojim podanicima, bio je slavljen i čašćen gdje god bi došao, a onome tko bi mu se suprotstavio nije bio dužan uvjeravanje, nego je mogao upotrijebiti kraljevsku moć kao sredstvo ostvarenja ciljeva. Jer je to uobičajena slika koju stvaramo kad se izgovori riječ kralj, tim više nas zbunjuje današnje Evanđelje s opisom posljednjih Isusovih trenutaka na križu.
Događaj razapinjanja, međutim, nije samo izričaj, simbol i znak, nego stvarnost koja se treba urezati u ljudski život. Razapinjanje i borba na križu nisu dokaz Isusove nemoći i ropske podređenosti vlastodršcima zemlja, nego su najveći izraz njegove kraljevske moći nad životom, što nije bilo dano uočiti onima koji su ga razapinjali, ali jest jednom od onih koji su bili s njime razapeti. Taj ponizno moli Gospodina da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo, čime je ispovjedio vjeru u njegovu kraljevsku moć, premda u Raspetome na križu pored sebe nije vidio ništa od kraljevskoga sjaja.
Ako nam riječ kralj i odudara od našeg vremena, kao i od ovog evanđeoskog opisa, te ako bi nam se rodila želja odbaciti nju, a tražiti drugu, prikladniju i razumljiviju, ipak bismo trebali zadržati barem sadržaj koji joj Isus svojim životom pripisuje. Kad Isus dopušta za se naziv kralj, nikad mu ne pripisuje značenje ljudskog gospodstva i vlasti, nego pod tim podrazumijeva sebedarje za čovjeka do krajnjih granica. Dar svoga života za život čovjeka, čovjekoljublje je Boga našega kojemu nema ravna, te kao takvo općeprepoznatljivi dar i svjedočanstvo o kraljevstvu. Dar tijela i krvi, spremnost na smrt za nas ljude, govori snažnije nego sama riječ kralj. Cijeli njegov život upućuje na to kako vlada jedino s križa, te kako je moćni kralj među ljudima jer vlada ljubavlju do potpunog predanja. Zato postaje i jest kralj onih koje je naučio sebedarju života. Upravo opisani trenutci na križu su odraz njegove stvarne moći. Ma koliko bio nemoćan tjelesno, Isus ima neospornu moć opraštanja grijeha i otvaranja rajskih vrata. Ta se moć na križu ne gubi, nego, naprotiv, osnažuje, jer će, potvrđena snagom križa, ostati kraljevska vlast cijele Crkve. Tako je Gospodin, suprotno svim očekivanjima, nemoć križa iskoristio kako bi potvrdio konačni posjed prave kraljevske moći među ljudima.
Samo ako Isus živi u nama i među nama kao raspeti kralj, možemo osjetiti moć njegove riječi i njegova života u nama samima. To je osjetio raskajani razbojnik kad ga je priznao svojim kraljem, moćnim dati mu život svojim životom. Isus se pokazao moćan spasiti i druge, jer sam nije trebao spašavati se od grijeha. Ponizno prihvaćajući smrt i ne želeći sebe spasiti od ljudske osude, pokazao se moćan kao spasitelj ljudskoga roda, što je bila središnja kraljevska uloga.
Zato za njega naslov kralj odgovara ne zemaljskom, nego nebeskom planu. Nije to naslov moć i vlasti, nego naslov služenja i spasenja, čemu je cijeloga života poučavao svoje apostole i učenike, te tako i nas danas. Časteći Krista kralja, častimo onoga u čiju spasenjsku moć vjerujemo na koncu svoga života i na koncu vjekova kada će sve biti podvrgnuto njegovu sudu. Živjeti nam je dosljedno otajstva vjere u Kristovu kraljevsku moć koju danas ispovijedamo, te je nasljedovati vlastitom žrtvom i sebedarjem. Živjeti nam je prožeti onim povjerenjem i nadom kojim je razbojnik na križu zamolio Isusa da ga primi u svoje kraljevstvo. Živjeti nam je ljubeći onu žrtvu i ljubav kojom nas je Krist primio u svoje kraljevstvo otvarajući vrata raja i dajući nam život vječni.