Svetkovina Bogojavljenja
Gospodinov dolazak na zemlju i njegove rođenje bio je događaj koji je pretpostavio trud i angažman nekih pojedinaca, ali isto tako do sada smo razmatrali vrijednost i značenje njegova dolaska za obitelj, jer je Gospodin došao na ljudski način u jednu konkretnu obitelj. Danas nam je ići još korak dalje i razmišljati o ovom događaju pod prizmom njegova značenja za širu društvenu zajednicu. Dolazak Boga među ljude zahtjeva i stav društva kao takvoga, a nadasve onih koji imaju čelne uloge i zadaće, jer oni izravnije utječu na sudbine pojedinaca i cijele zajednice. Oni su uvijek bili pozvani propitati što gube, a što dobivaju dolaskom Božjim, to jest prihvaćanjem Boga kao zakonitog člana svoga društva, te mjerilom svoga života i života svakog pojedinca.
Čak bi se takva stvarnost mogla predočiti klasičnom slikom koju je rabio sveti Augustin kad je govorio o dva grada koja se sučeljavaju ovdje na zemlji. Naime, radi se o sučeljavanju između grada Božjega i grada ljudskoga, interesa Božjega i interesa ljudskoga. Radi se o sukobljavanju dviju ljubavi: one koja dolazi od Boga s onom koja je isključivo ljudska. U vrijeme kad se Gospodin rodio možda su židovi mogli misliti kako se takav sukob događa na liniji Rim-Jeruzalem, kao sukob poganskog i bezbožnog rimskog društva s njihovim koje je bilo utemeljeno na Božjem zakonu, a kojem je središte bilo u Jeruzalemu. Možda su mogli misliti da se na ovakav način sukobljava carstvo i religija, država i vjera. Možda su mogli misliti da se radi o borbi za vlast i međusobnom potiskivanju, to jest o pokušaju židova da se izbore za samostalnost i slobodu vjere protiv Rimljana koji su ih htjeli kontrolirati i upravljati.
Događaj opisan u današnjem Evanđelju pokazuje, međutim, nešto sasvim suprotno. Židovski kralj Herod je bio vješt manipulator religioznim osjećajima, a nipošto iskren vjernik. Štoviše, znao je izmanipulirati značaj svetog grada Jeruzalem, čiji je Hram obnavljao, ali je u biti to činio ne s ciljem boljeg štovanja Boga, nego kako bi utvrdio svoju vlast. U konačnici, kako bi se borio protiv samoga Boga. Služba koju je obnašao bila je plod dodvoravanja jačemu od sebe – globalizacijskoj rimskoj sili, ali i religiozne dvoličnosti, duhovne tvrdokornosti i moralne beskrupuloznosti. Obmane i lažiranja nisu mu bili strani, a s ciljem da što duže zadrži vlast. Bio je sve osim pobožan i bogobojazan čovjek. Upravo zbog takvog bezočnog cilja dogodio se lom koji je označio prekretnicu na kojoj su se našli kraljevi mudraci s Istoka. Jeruzalem je, naime, ustao protiv Betlehema. Kralj Herod, nakon što je saznao da je Betlehem mjesto gdje se imao roditi Mesija, poslao trojicu Istočnjaka da pronađu novorođenog kralja. Nije ih međutim poslao iskreno, nego, očekujući od njih da mu dojave točno mjesto tog događaja, planirao je otići i ukloniti dotičnog Dječaka. Moćni kralj i veliki grad ustali su time, ali podmuklo i potajno, protiv grada koji je najmanji među kneževstvima Judinim, naoružani vojnici su pošli na nezaštićenu obitelj kako bi ubili dijete. Božji dolazak na svijet u ljudskom obličju unio je, kako vidimo, stanoviti nemir među neke ljude, ali nemir među izopačenom elitom koja, pa i kad kaže da vjeruje, živi kao da Boga nema.
S druge pak strane Božja snaga i prisutnost je takva da privlači dio onih koje nitko nije očekivao. Bog se, naime, objavio na takav način da mu dolaze ljudi izdaleka, ali kao iskreni tražitelji, kako bi se poklonili Bogu rođenom na svijet. Usprkos jeruzalemskih Herodovih podvala, trojica kraljeva mudraca se pak opredjeljuju ići naznačenim putem, šireći tako oko sebe mir. Njima Betlehem postaje ishodište novoga života, za koji se odlučuju nakon što promatraju lice Božje, te se vraćaju u svoju zemlju, voditi svoj narod snagom i svjetlom koje su primili u Betlehemu. I u njihovoj nutrini vodila se bitka između opredjeljenja za Jeruzalem ili za Betlehem. No oni su pobijedili, međutim, napast sugestija koje su primili u Jeruzalemu, te su se opredijelili za put kojim ih je uputio anđeo Božji. Premda su mogli i sami kalkulirati tvrdeći kako je bolje biti u dobrim odnosima s jeruzalemskim kraljem, nego sa siromašnom obitelji koju su susreli u Betlehemu, ipak su se opredijelili za ispravnu, pokoravajući se radije volji Božjoj i vrijednostima kojima ih je on poučio.
Stoga i nama danas događaj Božjeg objavljenja trojici mudraca daje snažnu poruku. U ljudskoj povijesti i u povijesti naroda događa se sukob Jeruzalema i Betlehema, ljudskog središta moći i božanskog središta objave i ljubavi. Prianjajući uz Krista kao vjernici opredijelili smo se biti u Betlehemu, radije slabi i nezaštićeni, nego izopačeni. To je najčešća sudbina dosljednih vjernika danas. Dok izgrađujemo svoje društvo ne računamo na ljudsku moć, niti težimo samo ljudskim ciljevima. Mi kršćani imamo nešto mnogo dragocjenije, nešto što je stvarno neprocjenjivo: stojimo pred svojim Bogom i svome Bogu se možemo iskreno i bez pretvaranja pokloniti. Neizmjeran je to dar koji nam je darovan Gospodinovim rođenjem u Betlehemu, a koji su otkrili i mudraci s Istoka. Betlehem stoga postaje škola u kojoj se oni koji vode narode mogu učiti kako se to može vršiti razborito i pravedno, jer i njima snaga treba doći iz iskrenog poklona Bogu, kako nam daju primjer trojica mudraca. Kamo sreće da su naši ‘vladari’ umjesto kumrovečke ili briselske prošli betlehemsku školu upravljanja svojim narodom, tada bi bili uzorni upravitelji i primjer u svakom pogledu, a ne ruglo svoga naroda.
Bog rođen u Betlehemu otkriva nam se i otkriva nam kriterije ispravnog upravljanja društvom: Tko ne ljubi opće dobro i nema pred Bogom čiste planove, ne ljubi ni sama sebe, a ni svoj narod, kojega onda, prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, dovede na krivi put. Mi vjernici ne bismo se trebali dati manipulirati od takvih elita niti biti pasivni u odgovornosti vođenja svoga naroda. Mi nemamo samo političke vođe da nas vode, nego, dok poštujemo sustav, imamo Krista Gospodina kao vođu i mjerilo života. Po njemu imamo sigurnost procjene svih onih koji u društvu obnašaju određene uloge. Zahvaljujući toj svijesti mi bismo trebali prednjačiti kao vođe svoga naroda u ovome društvu, jer znamo što Bog od nas očekuje, te također znamo što je stvarno dobro čovjeka. Nama je povjerena uloga zvijezde poput one koja je dovela kraljeve mudrace do Gospodina. Ne bismo smjeli biti izgubljenici koje netko voda kao medvjeda na lancu, nego snagom vjere postajemo zvijezde vodilje drugima, napose onima koji su primili zadaću vođenja naroda.
Tu zadaću možemo ispuniti ako se budemo čvrsto držali Betlehema i klanjali svome utjelovljenom Gospodinu, koji je jedini pravi vladalac kojem se trebamo klanjati, jedini koji nas može ovdje na zemlji izvesti na pravi put, te ujedno uvesti u vječnu slavu. Amen.
