Veliki četvrtak – 2011.
U večerašnjem slavlju slavimo cjelovit događaj Božje ljubavi i zajedništva koji je Isus htio podijeliti sa svojim učenicima čineći ih dionici Božje neposrednosti i prisnosti. Današnji evanđeoski odlomak, u kojem smo čitali izvještaj o tome kako je Isus oprao noge učenicima, tek nam dijelom opisuje otajstvo kojeg se sjećamo i koje slavimo u ovom slavlju Mise večere Gospodnje. Ivan je očito bio dirnut Isusovom poniznošću, koja je prethodila žrtvi sebedarja. Isusov čin služenja duboko mu se urezao u sjećanje, što je, za razliku od drugih Evanđelista, uklopio potom u svoje Evanđelje. Međutim, otajstva koja večeras slavimo daleko su sadržajnija, o čemu nam onda svjedoče druga dva čitanja. U starozavjetnom tekstu iz Knjige Izlaska čitali smo izvještaj o židovskom blagovanju Pashe prije izlaska iz Egipta, dok smo u drugom čitanju slušali Pavlovo svjedočanstvo o slavljenju euharistije prvih kršćana.
Sva tri teksta pretpostavljaju ozračje zajedništva u kojem se Bog približava čovjeku do mjere da mu se stavlja na raspolaganje, što je doseglo gotovo sablažnjive vrhunce u Isusovu služenju. Stari zavjet je također bio divno svjedočanstvo Božjeg služenja čovjeku, pri čemu Bog služi narodu kako bi došao do dubljeg zajedništva i stvarnog oslobođenja. Takvo Božje ophođenje prema čovjeku bilo je gotovo sablažnjivo. Kad bi se čovjek iskrenije zapitao nad činjenicom da neizmjerni vječni Bog služi čovjeku, umjesto da ga uzme za svoga slugu, morao bi se prestrašiti. Primjer takve sablazni uočavamo u Petru. On se usprotivio da mu Isus opere noge, jer mu je djelovalo sablažnjivo da Učitelj služi njemu, običnom čovjeku, koji ničim nije zaslužio takvu čast i dostojanstvo. Još da je mogao dobro razumjeti o kome je riječ i o kolikoj se poniznosti radilo, ostao bi šutke te večeri ne razmećući se velikim riječima. Jer njegovo protivljenje nije bilo bezrazložno: Zar ti meni da pereš noge? Odražavalo je osjećaj za Isusovu uzvišenost, premda je nije do kraja razumio. U najmanju ruku poznavao ga je kao Božjeg čovjeka i velikog proroka i učitelja, što je bilo dovoljno da mu ne dopusti prati mu noge. Nije još razumio da je Isusu bilo lakše oprati noge učenicima, nego dati život za spasenje, ali ni ovo drugo nije odbio.
Isus je, međutim, ipak znao kako samo u prijateljskom ozračju može saopćiti otajstva, koja uz vidljivu znakovitost, imaju i nevidljivi sadržaj. Nadalje, nije dvojio kako se uzvišenost može doživjeti samo u čistoći srca, kao i u čistoći međusobnog prijateljstva i ljubavi. Upravo takvo ozračje stvorio je u dvorani posljednje večere u kojoj je svojim učenicima imao prenijeti najuzvišenije otajstvo Božjeg života koje je postalo ljudskim otajstvom i ljudskom hranom. Prijateljstvo i zajedništvo s prijateljima svjesno je pretvorio u obred, čime je starom pashalnom obredu svoga naroda dao novo značenje. Pashalno blagovanje postalo je tako prostor neraskidivog zajedništva s Bogom.
Danas u istrošenom i vulgariziranom društvu postoji toliko druženja koja bi trebala poslužiti za izgradnju zajedništva među prijateljima, ali su se pretvorila u osiromašenja tog istog zajedništva. Pa čak i oni najznačajniji, najznakovitiji i najsvetiji trenuci života nisu više bogati sadržajem da bi mogli jamčiti prisnost i zajedništvo. U glavni plan se stavlja uživanje jela i pića, ali ne kao dio života koji ima otajstveno značenje. Tako onda umjesto da se zajedništvo pretvori u bratsko blagovanje, promatra se uglavnom količinsko obilje kojim se zadovoljava vlastitu neumjerenost. Takvo blagovanje ne može upućivati na otajstvenost života, bez koje zajedničko blagovanje nema osobitog smisla. A gdje se život ne doživljava o ozračju otajstvenoga, onda se vrlo brzo događa trošenje, umjesto da se uvećava radost. Nije čudno onda da toliki koji dijele vremenito zajedništvo, ne vodeći se Isusovim kriterijima, umjesto da jedni drugima služe, radije se drugim posluže za svoje ciljeve i potom odbace, umjesto da život daju jedni za druge, oni ga oduzimaju.
Isto vrijedi i u obiteljskom ozračju, gdje se obitelj više ne okuplja oko stola radi otajstvenog zajedništva, nego radi potrebe zasićivanja primarnih potraživanja. Obiteljski stol u mnogim obiteljima nije više prostor duhovnog zajedništva oko kojeg obitelj moli i svjedoči predanost jednih drugima, nego se je pretvorio u štand brze hrane, na kojem ima svega, ali nema zajedništva, vjere i ljubavi. No takav stol, ma koliko obilje bilo na njemu, vrlo je siromašan, jer ne nasićuje dušu. Ako se na njemu ne osjeća otajstvena Božja prisutnost, onda on ne služi pravoj svrsi. Ako on nije znakom Božjeg stola, onda saopćava pravu poruku ukućanima.
Zato je Isus želio žarko blagovati pashu sa svojim učenicima, uzdižući svoje zajedništvo s njima na božansku razinu. I zato je na posljednjoj večeri učinio više znakovitih gesti kojima je učvrstio svoje zajedništvo s apostolima, kao što je želio učvrstiti i njihovo međusobno zajedništvo. Služeći ponizno perući im noge, zatražio je da i oni budu spremni na služenje. Razlomivši svoj život predao se njima u ruke, kako im ruke nikad ne bi bile prazne za darivanje života drugima. Njegova posljednja večera bila je za apostole otajstveno blagovanje koje će kasnije hraniti i nadahnjivati njihov život. Takvom zajedništvu i takvoj prisnosti s Gospodinom treba težiti svaki vjernik i svaka vjernička obitelj, pretvarajući se u euharistijsku obitelj, obitelj zahvaljivanja i zahvalnosti.
Večeras smo pozvani otkriti značenje Isusove večere s apostolima, te iz tog događaja crpiti snagu, oblikujući njime osobni život i međusobno zajedništvo. Gospodinovo služenje i sebedarje treba biti uzor svakodnevnog darivanja koje učvršćuje zajedništvo među ljudima. Samo tako se zajedništvo na koje su pozvane obitelji može pretvoriti u otajstvo Božje prisutnosti, što je bila Isusova izričita želja. Biti vjernik, razmatrati večeras otajstvo u kojem se Isus predao za nas, a ne htjeti ga uosobiti ili ne htjeti njime oblikovati svoje odnose s drugima, previše je siromašno i nedostatno. Slavlje Gospodinove večere priprema nas da naučimo prati noge jedni drugima, te da dajemo život jedni za druge, kao što je on učinio, doživljavajući kako upravo tada naš život prima otajstveno ostvarenje.
