Veliki petak – 2011.
Večerašnjim obredima spominjemo se najbolnijeg trenutka ljudske povijesti. Osudivši Isusa na smrt čovjek je odbacio Boga iz svoje sredine i svoga zajedništva, do mjere da se Bog osjećao napuštenim i osamljenim u ljudskoj povijesti kao nikad do tada. Utješno je za samoga Boga, ako se time može tješiti, što ovaj događaj nije iznimka u povijesti objave i skrbi za čovjeka, jer je od početka ljudskog postojanja Bog primao iste pljuske. Toliko puta je čovjek zatvarao vrata svoga života njemu bez kojega nije moga živjeti, njemu bez kojega zdanje ljudskosti ne bi moglo opstati. Odbacujući Božju riječ i njegove zapovijedi, Boga je stavljao u zapećak. Obrušavajući se na glasnike koje je slao, činio je nepristupačnim svoj život, opredjeljujući se za lažnu sigurnost samostalnosti. Tragedija je dosegnula vrhunac kada u Isusu nije htio prepoznati Sina Božjega, to jest kada su ga nedužna osudili na smrt ozakonjujući vlastitu drskost sramotnom osudom. Ne samo da nisu odgovorili na Božju ljubav, nego su je odbacili, a onoga koji ih je ljubio ostavili bez riječi. Doveli su ga do poniženja i krajnje odbačenosti u kojoj je trebao iskusiti što znači ljubiti do kraja, a primiti poruge i mržnju od onih koje je ljubio. Osjetio je što znači darivati se za dobro drugoga, a ostati ismijan zbog toga. Shvatio je što znači govoriti istinu što spašava i prosvjetljuje, a biti lažno osuđen. Na sva dobročinstva koja je Bog po njemu učinio dovodeći djelo spasenja k vrhuncu, čovjek je dao jedan odgovor: križ!
Križ stoga označava negaciju i odbacivanje Božje inicijative. Križ je izraz mržnje i neslaganja s Božjom točkom gledišta. Osudom na križ i razapinjanjem izvan gradskih vrata Isus je bio odbačen iz zajedništva svoga naroda na najradikalniji mogući način. U konačnici osuda na smrt je predstavljala i odbacivanje iz zajedništva ljudskoga roda. Zato mu je bilo bolno ne samo podnijeti tjelesne muke na koje je bio osuđen, nego i doživjeti takvu odbačenost. Morao je i sam iskusiti krajnju samoću i napuštenost, čega se boji svaki čovjek više nego tereta života. A on je uz teret križa koji je nosio, morao proći i tragediju odbačenosti, koja je teška ljudskim leđima i s kojom se teško nositi i u idealnim uvjetima, a kamoli pritisnut tolikim zlima i patnjom. Osuda i prijezir su bili toliko izričiti, a njihov učinak tragičan, da se moglo pomisliti kako ga je i sam Bog zaboravio i odbacio. A ljudi mu nisu samo okrenuli leđa i udaljili od njega, nego su ga izričito i do kraja odbacili, naslađujući se čak njegovim mukama i poniženju kojem je bio izvrgnut. Posebno bolno u takvoj situaciji je osjećaj napuštenosti i od samoga Boga, koji je svojstven mnogima koji su izloženi trpljenju od bolesti ili od kakve pošasti. Ne čudi onda niti da je Isus s križa zavapio: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, premda je znao da nije napušten.
Kušajući odbačenost on se kao sućutni Bog, solidarizirao sa svakim čovjekom koji se boji osamljenosti i odbačenosti, a koja ga pritišće sa svih strana ako se ne poistovjeti i ne suobliči mentalitetu društva u kojemu živi. Solidarizirao s tolikim ljudima koji su izvrgnuti sramoti, ruglu, nerazumijevanju, ismijavanju zbog svojih stavova i uvjerenja, samo zato jer pokušavaju živjeti dosljednim kršćanskim životom prenoseći Božje ljubav i blizinu u okolini u kojoj živi. Solidarizirao se i s tolikim drugima koji su odbačeni i pogođeni zlom kojem je uzrok grijeh drugih ljudi.
Zato upravo dok na križu proživljava iskustvo posvemašnje odbačenosti, Isus stvara novo zajedništvo u koje će uvesti sve one odbačene i ponižene, u koje će uvesti čovjeka koji je izbacio Boga iz svoga života. Svakoga onoga tko je shvatio kako je, odbacujući Boga, u konačnici sebe osudio na samoću i napuštenost, smrću na križu uvodi u zajedništvo s Ocem i s ljudskim rodom koji pronalazi svoje ispunjenje u kraljevstvu Božjemu. Dok na križu proživljava bol napuštenosti vapeći: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?, upravlja Ocu nebeskome vapaj u ime svakog čovjeka koji vidi koliko je bolna i tragična odijeljenost od ljudi i od Boga. Ali je njegov vapaj bio i vapaj molitve i povjerenja u Očevu prisutnost i snagu, svijesti da ga Otac nikad ne napušta. Krik s križa bio je plod želje da čovjeku koji odbacuje Boga kaže da time sebe čini napuštenim i odbačenim, a s druge strane da posvjedoči kako ga ipak Bog nikad ne napušta.
Zato križ na kojem je visio naš Gospodin, nakon njegova svjedočanstva, nije više znak napuštenosti i odbačenosti, nego znak neraskidivog zajedništva s Bogom koje je pobijedilo tamu u koju je tonuo čovjek. Nije više izraz mržnje i nijekanja Boga, nego ljubavi i vjernog vršenja Božje volje. Štoviše, Isus pokazuje da križ nije bio samo ljudski odgovor na Božju prisutnost, nego i Božji odgovor na ljudske potrebe. Križ nije bio samo ljudski izbor za Boga, nego i Božji za čovjeka, premda na drugi način. Prihvaćajući križ Isus je pokazao da križ samo jednim dijelom predstavlja odnos čovjeka prema Bogu, dok drugim dijelom sadrži odnos Boga prema čovjeku, što nije istovjetno. S Isusom križ postaje svjedočanstvo Božje neupitne zauzetosti kojom zahvaća čovjeka, spašava i uzdiže u nebo. On je znak da Bog ne napušta čovjeka, pa i onda kad ga prepušta kratkotrajno u ruke ljudi. Stoga Gospodin, dok je vapio na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, nije izgovarao riječi protesta i prigovora, nego vapaje predanja i molitve. Dok su jedni od njega prali ruke, a drugi svoje prljali njegovom krvlju, on se predavao u ruke onoga koji sve drži svojom snažnom rukom, te je i sam mogao položiti svoj ljudski duh u njegove ruke.
Raspeti Gospodin i njegov sveti križ ostaju stoga jedino uporište za povratak čovjeka k Bogu. Jer on na križu nije samo raspeti čovjek napušten od ljudi, nego je i Bog koji u nijednom trenutku ne napušta čovjeka. Odbacivanje i sramotu kojoj su ga izvrgli, Isus je iskoristio za uzvišenje i proslavu Boga u svome tijelu. U iskustvu ljudske odbačenosti i odvojenosti iz zajedništva naroda, doživio je da mu je snažnu i trajnu prisutnost Očevu. Ne napustivši ga u odsudnom trenutku, Otac je njegovim patnjama dao željeni smisao. Po raspetom Kristu ostala je tako ispružena njegova milosna ruka svakom čovjeku. Krist patnik na križu izraz je Očeve skrbi za čovjeka, siguran znak povratka u Božje zajedništvo, pa mu večeras iskažimo doličnu čast, zahvalni za sve što je učinio za nas. Budimo uz njega u samoći križa i napuštenosti koju je podnio za nas, kako bi nas priveo u zajedništvo s Ocem nebeskim obdarujući nas životom vječnim.
