Treća uskrsna nedjelja – A
Kao ljudi u svom povijesnom hodu i doživljavanju razapeti smo između krute stvarnosti i zamišljenog svijeta. Svi maštamo i priželjkujemo idealne uvjete življenja i pozitivan razvoj događanja i budućnosti, a onda nas tragični i bolni događaji vrate u stvarnost i trgnu nas iz naših sanja. Toliko puta smo se to osvjedočili u osobnom životu, ali isto tako promatrajući nacionalna i svjetska događanja. Nigdje se pomaci ne događaju pravocrtno, prema utvrđenom planu, nego se uvijek daljnji pomak i napredak događa uz veliki napor, žrtvu i odricanje. Pogotovo ako se radi o razvoju vrijednosti i cjelovitom ljudskom napretku. Kliziti nizbrdo može se zakonom inercije, ali ići naprijed, savladavati uspone i prijevoje ovoga svijeta, kako bi se ostvario napredak, a pogotovo ako taj napredak treba imati vrijednost neponovljive vječnosti, ne može se bez iznimnog ljudskog ulaganja, koji se ne poistovjećuje s novčanim gospodarskim ulaganjem. Potrebna je žrtva, znoj i trud čovjeka koji će svoju ljudskost uložiti u budućnost.
Toj logici se podredio i sam Gospodin Isus cijelim svojim životom koji je imao jedinstven program: dati se za spasenje svijeta, kako bi čovjeku i čovječanstvu omogućio vjerodostojni napredak bio je veoma svjestan kako stoje stvari u ljudskoj povijesti. Znao je da je potrebna žrtva njegova božanskog života koji je htio ugraditi u temelje bolje budućnosti čovječanstva. Ali kako bi svojim apostolima i učenicima objasnio o čemu se radi, trebalo je proći dosta vremena, to jest trebao je umrijeti na križu i uskrsnuti, kako bi oni shvatili njegovo poslanje i značenje božanske prisutnosti u svijetu. Tako u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako su dvojica od njegovih učenika na dan uskrsnuća napuštala Jeruzalem, razočarani svime što se dogodilo. Oni su se nadali kako će on osloboditi Izraela, a on je umro kao žrtva spletke domaćih slugu i politikanata koji su ga predali u ruke tuđinskoj vlasti. Jer nisu razumjeli dobro Božji život i Božje proročke nagovještaje, onda nisu niti znali pročitati sve što se dogodilo. Nije zato čudo da ih je uhvatilo razočaranje i beznađe, tužni zbog sloma njihovih nada. Nisu shvaćali kako su se oni vrtjeli u krugu, jer su njihova nadanja bila prezemaljska i preljudska. Nisu bili zahvaćeni Božjim nadanjima, jer i Bog je imao svoje nade prema čovječanstvu, koje je ostvarivao po svome Sinu. Promatrali su i razumijevali događaje samo na izvanjskoj razini, a to je uvijek zbunjujući, kao što je za njih bila zbunjujuća Isusova smrt. Zato ih je tako zbunila kruta stvarnost križa koja je pokopala sve njihove nade.
Pridružujući im se na putu u Emaus, Isus ih uvodi u dublje tumačenje života i svih događaja. Uči ih da se povijest ne može čitati samo ljudskim očima, nego je treba čitati i Božjim očima. U povijesti ne postoje samo ljudska nastojanja, nego i ona Božja. Božji način promatranja stvari otkrivamo u Svetom pismu u kojem nam je objavio svoju volju i božanski plan. Razmatrajući Sveto pismo, promatramo stvarnost oko sebe intenzivnije, dublje i potpunije. U Pismu otkrivamo također one vjerodostojne svjedoke Božje prisutnosti koji su vidjeli bolje i dublje, te nas oni uče i u križu Gospodinovu vidjeti otajstveni Božji plan. Oni uzdižu našu nadu prema Bogu i ne dopuštaju da nas kruta realnost ljudskoga života opustoši i osiromaši u duši, nego da usprkos svega zadržimo iskonsku svježinu i žar duha. Približavajući se po njima Bogu, prestajemo bježati od ljudi i udaljavati se od njih, nego odvažno idemo k njima noseći im radosni navještaj, toplinu i žar srca.
Upravo to se dogodilo dvojici učenika koji su se udaljavali od Jeruzalema prema Emausu, kad ih je sustigao Isus. Prije nego im se potpuno razotkrio, najprije im je protumačio sva događanja koja su ih obeshrabrila na sceni povijesti. I ne samo da im je protumačio, nego ih je doveo do toga da i sami u tim događanjima vide prst Božji. Tumači im je stvari na način da je u njima zapalio srce dok su ga slušali, te su se najprije u srcu, iznutra, osvjedočili o istinitosti svega što je govorio. Shvatili su da je problem bio u njima i njihovu razumijevanju, a ne u krutoj stvarnosti križa koja je pokopala njihove nade. Bili su bezumni i spora srca da bi povjerovali Bogu, da bi iznutra otkrili kako je Bog u pravu i koliko je moćan, te da trebaju neograničeno vjerovati njemu u svemu što im kaže. Božje djelo u povijesti u cjelovitosti se utkalo u samu bit postojanja svijeta, a nadasve čovjeka. Zato su oni trebali otkriti njegovu duhovnu prisutnost u srcima, kako bi unutarnjom snagom razumjeli događaj križa, a onda i uskrsnuća. Trebali su prepoznati ne samo Uskrsloga izvanjskim očima, nego nadasve očima duha i vjere od kojih srce gori novim žarom. Uskrsli Krist se svojim uskrsnućem utkao u svakog čovjeka na diskretan, nevidljiv, a opet tako snažan i djelotvoran način, te je trebalo otkriti njegovu silu kojom djeluje iznutra. Po njemu se moglo osjetiti kako je Bog uložio svoj život u naš ljudski, polažući u nas klicu nadnaravne nade, koja uz dužni duhovni napor postaje cijelo stablo na kojemu rastu plodovi budućega života.
Stoga i nas uskrsli Krist poziva razumjeti uskrsnuće kao događaj Božjeg djelovanja za spas čovjeka. Razumjeti nam je kako je Bog tim činom uložio napor kako bi posrnulom čovjeku pružio prigodu da ustane iz blata grijeha i smrti, te da hodi odvažno putem života vječnoga. Dvojica učenika su to razumjeli u Emausu, te su se žurno vratili nazad u Jeruzalem podijeliti sa svojim kolegama radost koju su spoznali. Neka i nas Gospodin osposobi za takvo razumijevanje njegova djelovanja u ljudskoj povijesti kojoj Kristovo uskrsnuće postaje glavna pokretačka snaga.
