4. uskrsna nedjelja – A
Danas nitko neće poreći kako je vrijeme u kojemu živimo vrijeme krize crkvenih službenika, premda glede toga vremena nikad nisu bila idealna. Takvo stanje je uvjetovano ljudskom radoznalošću željnom skandaloznih novosti, koju mediji uredno hrane željenom hranom koja stvara ovisnike. Isto tako to ne znači da pojedini crkveni službenici, nedorasli svojoj službi, ne daju vrlo pikantnog materijala kao hranu za bolesnike gladne skandala, kao što valja imati u vidu i ideološku suprotstavljenost medijskih krugova Crkvi koji ciljano traže i iznose sporne događaje. Četvrta uskrsna nedjelja, nazvana i nedjeljom Dobrog Pastira, svjedoči o tome koliko je odgoj dobrih pastira životno bitan za Crkvu, pa i da nema skandaloznih pojava i loših primjera. Misnim čitanjima Crkva nas danas ne poziva samo razmišljati o Kristovoj pastirskoj službi, to jest o njegovu svećeništvu među nama, nego i o službi onih koji su preuzeli na se obveze njegove službe. Razmišljati o liku Krista Dobrog Pastira treba cijeloj Crkvi biti melem na rane koje pojedinci stvaraju na tkivu Crkve, a zlobnici ih povećavaju stavljajući zlonamjerno u njih prst.
U Evanđelju Gospodin, uzimajući sliku iz pastirskog života onog vremena, govori o ispravnom odnosu duhovnih pastira prema vjernicima, kao i vjernicima prema pastirima, čime u konačnici čine dobro ili zlo samima sebi. Točnije Gospodin govori u prvom redu o sebi kao pravom pastiru, što je ujedno primjenjivo na sve one koji vrše njegovu službe i ispunjavaju poslanje. Osim toga sebe naziva i vratima ovčinjaka, dok će sve koji nezakonito dolaze u ovčinjak preskačući plot nazvati kradljivcima i razbojnicima. Kad govori o vrataru koji je iznutra te otvara vrata pastiru, onda Gospodin vjerojatno ima u vidu unutarnji duhovni mehanizam kojim osoba prepoznaje ispravni glas koji dolazi izvana. Vrataru je zadaća prepoznavati i razlikovati glas dobrote i ljubavi od dvoličnog glasa i pokušaja napasnika da prodre na prijevaru u ovčinjak i domogne se lakog plijena. Ali ako vratar ne bi znao prepoznati autentični pastirov glas od prijetvornog glasa kradljivaca, nego bi svakome tko bi se predstavio kao pastir olako otvarao vrata, bio bi nepromišljen i neoprezan, nevrijedan da stoji na vratima ovčinjaka i da se zove vratarom. U ovom kontekstu vratar može biti Zakon, krepost ili strogoća, svaka sila koja dušu drži „pod ključem“ da ne padne kao lak plijen i žrtva krvoločnih grabežljivaca. Ali ipak duša još uvijek nije sigurna da se to neće dogoditi dokle god ne dođe pastir koji jedini daje sigurnost ovcama.
Danas na žalost živimo u svijetu koji uči ljude jednom novom obrascu i slici, različitom od evanđeoske slike koju nam je danas Gospodin ponudio. Tako suvremeni mentalitet uvjerava čovjeka kako biti ovca zvuči pogrdno i nedoraslo. Takav naziv bi, navodno, bio primjeren samo glupima, a ljudi to više nisu, jer je danas čovjek postao pravi i zreli čovjek kojega nitko ne treba vodati kao pastir ovcu. Zato suvremeni čovjek, time što drži da nije više nedorasla ovca, sebe uvjerava kako ne treba niti biti „pod ključem“, to jest kako mu ne treba vratar – pazikuća, isto kao što mu ne treba ni pastir. Ovakav pojedinac se uspijeva osamostaliti do mjere odbacivanja svakog tutorstva nad sobom, a u isto vrijeme neće shvatiti kako je prihvatio život bez tutorstva, jer je imao tutore savjetnike koji su ga prema tome usmjerili. Preričući to u jezik kojim se služio Gospodinu u današnjem Evanđelju, mogli bismo reći kako postaje samosvjesna ovca koja se odlučila na neovisnost od pastira. Međutim, povijest nam govori što se dogodi s takvim ovcama koje se udalje od pastira. Izvitopere se da ne budu više ovce, nego jedna prema drugoj vukovi, o čemu rječito govore ideologije i ratovi koji su se i na svjetskoj razini vodili u 20. stoljeću, u vrijeme takozvanog zrelog suvremenog čovjeka. Tako se ne samo vuk maskira u janjeću kožu, nego se ovca ovci preobražava u okrutnog vuka koji nemilosrdno kolje one pored sebe. Osim što ovca ovci postaje vuk, ona međutim i dalje ostaje lak plijen pravih vukova, kojima je bio cilj izvući je iz njezina ovčinjaka i odvesti je do ponora zla i propasti. Zato, ma kako čovjek sebe smatrao velikim i moćnim, gledano u kategorijama ljudskosti, nikada neće biti takav da mu ne bi trebala Božja pomoć i zaštita. Pred ne može se zaštititi od osobnih opasnosti ni moću, ni novcem, ni tehnologijom, ni ikojim drugim ljudskim sredstvom. Jedina mu je prava zaštita ipak dobar ovčinjak, a prava perspektiva je pastir.
U duhu ovakvih životnih potreba za sigurnošću svakoga čovjeka, potrebno je danas govoriti o Kristovoj pastirskoj službi, kao i službi onih koji je u Crkvi obnašaju, a to su biskupi i svećenici. Kristova pastirska služba je jedincata i nezamjenjiva, te je na takav vjerodostojan način trebaju vršiti i oni koji su pastiri u njegovo ime. Premda su samo ljudi i nisu dostojni službe pastira koju obnašaju, ipak valja znati da su oni pastiri njegovom voljom i snagom. Ne bi smjeli biti samo vratari, činovnici i moralizatori, nego trebaju biti sposobni činiti ono što je činio Krist. A to znači ulaziti na vrata, i ne preskakati preko plota, što će reći živjeti časno i čestito, stječući duhovno iskustvo po mjeri dara Kristova. Njihov svakodnevni trud i napor treba smjerati tome da budu slika i odraz Kristov, jer njegovu službu vrše. Stoga nas današnja nedjelja kao vjernike poziva moliti za sve službenike, kako bi bili dostojni ključeva ovčinjaka koje im je Gospodin stavio u ruke. Tek tada, stječući izvorni doživljaj prisutnosti Krista uskrsloga, moći će, na zadovoljstvo svoje, na spas svojih vjernika i na slavu Bogu, pravim autoritetom i potrebnom duhovnom snagom izvoditi stado na pašnjake života vječnoga.
