Svetkovina Tijelova
Čovjek nije biće koje samo živi poput drugih bića, nego živi, nego živi postajući svjesno života. Poradi toga se može reći da čovjek ima život, jer barem jednim njegovim dijelom upravlja i gospodari životom. Ostaje mu, međutim, ona trajna poteškoća. Kolikogod se trudio posjedovati život i njime zagospodariti do kraja, ipak mora priznati da u tome ne uspijeva. Uočava, naime, da nema života u sebi, te osjeća da sve što ima i čime gospodari može u djeliću sekunde biti nepovratno izgubljeno. Kad pomnije propituje zašto je to tako, onda dolazi do jedinog smislenog zaključka i odgovora. Nije i ne može biti apsolutni gospodar života jer mu je život darovan. Došao je u postojanje iz ništa po stvarateljskom zahvatu, a ne radi toga što je sam to htio. Došao je u život kao darovan, a ne kao gospodar koji je odlučio kada, kako i koliko života imati.
Njegova težnja da bude gospodar života ipak mnogo govori. Svjedoči kako je biće koje nosi zakonito nastojanje, koje ako ne ostvari ostaje nesretan. Pa i kad polazi putem krivih ostvarenja, ona su odraz iste zakonite želje koja rječito govori o njemu samome. Među pogrešna ostvarenja ubraja se potreba da čovjek dominira nad drugim ljudima i da im bude gospodar, ili u najmanju ruku da im bude nadređen i nadmoćan. Nesnalaženje i kriva ostvarenja naznačuju, međutim, kako je pozvan tražiti prava, zakonita ostvarenja gospodarenja životom. Sve to mu služi kao izazov i poticaj da ne odustane dok ne pronađe pravi način, dok ne ostvari željeni cilj postajući potpunim gospodarom života i svoje sudbine.
Ovakve želje koje se rađaju i bujaju u ljudskome srcu može uslišiti i ispuniti sam Bog, onaj koji ima život u sebi i koji bića iz ničega poziva u postojanje. To je onaj koji smrtnim bićima daje poziv i dar da gospodare životima. Naravno, da gospodare na ispravan način, sukladno njegovu božanskom planu. Takav način je definirao sam Bog. Kao što je se je on pokazao gospodarom života jer je dao život kako bi druge oživio svojim životom, tako iz toga i čovjek uči da gospodari životom kad daje život za druge, a ne kad im ga oduzima. Gospodari životom onaj tko zna služiti životu, a ne onaj tko traži da mu drugi služe. Gospodari života smo kad poput Boga vraćamo i dajemo život tamo gdje je već nastupila bila smrt. Gospodari smo života kad u sebi imamo onaj i onakav život koji nam Boga daje, a ne ono što po svom nahođenju zovemo životom.
U ovom kontekstu razumijevamo današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus svojim slušateljima govori o sebi kao kruhu za život svijeta, to jest o tijelu za život svijeta. Ili pak kad veli kako nemaju života u sebi, otkriva kako je svjestan ove ljudske potrebe da dođe do takvog stupnja postojanja da može imati život u sebi. Ali osim što je uočio da svijet traži život ili da traži život u sebi, on sebe predstavlja rješenjem i ciljem takvog ljudskog traženja. Kad veli da je njegovo tijelo kruh za života svijeta, onda potvrđuje svoju božansku svemoć koja može zadovoljiti ne samo potrebe za životom nekog pojedinca, nego on u tolikoj mjeri posjeduje život da može dati život svijetu. Životnu moć koju čovjek pokušava steći trudeći se imati život u sebi, on mu omogućuje hranom koju daje čovjeku. Tako Gospodin Isus dolazi ususret ovoj nasušnoj ljudskoj potrebi. Dok čovjek želi, a ne uspijeva imati život u sebi, on mu daje sebe i svoj život, jer je u njegovu Tijelu i Krvi prisutno cijelo božanstvo koje je Život. Tako onaj tko blaguje Boga – Život, ima život u sebi. Imajući u sebi Boga, ima život u sebi, to jest on otada živi takvim životom da mu život nije stvarnost što izmiče iz ruku, nego dar kojega potpuno posjeduje i potpuno njime upravlja jer po daru Božjeg života posjeduje neumrli, trajni život.
Krist Gospodin kao Bog dolazi među ljude kako bi ih podario božanskim životom, jer imajući Boga u sebi, imaju neprolazni život koji im nitko ne može oduzeti. Gospodin je stoga vrlo kategoričan tvrdeći: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Neka nama vjernicima na današnju svetkovinu njegova Presvetog Tijela i Krvi Gospodin podari gorljivost da težimo imati život u sebi, to jest da nastojimo žarko blagovati otajstvo koje nam je on ostavio kao hranu života. Jer ovom otajstvenom hranom Isus nas dovodi do zajedništva života sa samim sobom, a otajstvo njegova božanskog života razotkriva se u zajedništvu s Ocem po kojemu on živi. Tko blaguje njegovo tijelo, primio je puno zajedništvo s Ocem po kojemu on živi kao jedinorođeni i vječni Sin. Tako po euharistijskom kruhu primamo onoga koji je počelo svakoga života, te imajući puno zajedništvo s Ocem po Sinu, imamo život u sebi, te naš život, obdaren darom vječnosti, poprima božanske obrise. Zato za se i kaže da je kruh koji je s neba sišao, jer blagujući njega, postajemo dionici njegove božanske naravi koju je s neba spustio na zemlju i ostavio nam kao hranu u euharistijskom kruhu. Otvorimo mu svoja srca i duše, kako bi nas, gladne života u sebi, mogao nahraniti životom vječnim, te i uskrisiti u posljednji dan.
