26. nedjelja kroz godinu –A
Današnja prispodoba o dva sina vrlo je rječita, ali iznad svega je aktualna. Premda ju je Gospodin izgovorio prije 2000 godina kao pouku o odnosu židova i vjernika iz poganstva, ipak je primjenjiva i na odnos tolikih kršćana prema Gospodinu i vjeri. Sin koji kaže Ocu ‘da’, a potom ne izvrši Očevu volju, predstavlja židovski narod koji je Bogu rekao da, ali u Isusu nije prepoznao Mesiju, te je tako njegov konačni odgovor Bogu ipak bio ne. Pričajući ovu prispodobu Gospodin je jasno i izričito stao u obranu onih koji su svojim životom i djelima na Božjem putu, pa i onda kad i u slabosti i neznanju lutaju od Gospodina izjašnjavajući se riječima kao nevjernici to jest neznabošci. Takav je bio put poganskih naroda koji su lutali od pravoga Boga te im je trebalo vremena, bolje rečeno Božjeg milosnog zahvata, da se vrate u kuću Očevu ispovijedajući kako je jedan stvoritelj i otac svemira i svakog čovjeka. Došavši do te svijesti zahvaljujući milosnom daru, jer svijest obraćenja u njima nije sazrela sama od sebe, nego time što im je bilo naviješteno obraćenje, nitko im nakon toga nije imao pravo osporiti pristup milosti. Prihvativši zdušno navještaj vjere, djelima su pokazali zahvalnost Ocu za uzvišeni poziv i za stečeno pravo biti dionicima Božje obitelji i nebeske baštine.
Ovaj Isusov nauk glede spasenja svih ljudi izazvao je negodovanje kod židova, koji su sebe smatrali povlaštenim narodom koji je drugima osporavao pravo na spasenje. Upravo osporavajući njihov takav stav i odnos prema drugima, Gospodin je i ispričao ovu prispodobu. Tako je Gospodin istaknu kako postoje oni koji se samo poimence priznaju Božjima, a žive udaljeni od stvarnih načela vjere, dok s druge strane postoje i u drugim narodima iskreni tražitelji Boga koji vape za nebeskim svjetlom na svome putu. Kad su ga jednom primili, postali su punopravni članovi Božjih obećanja i milosti, čime Bog raspolaže po svojoj dobroti i smilovanju, a ne zavidni ljudi koji bi htjeli biti gospodari Božje volje i baštine.
I danas imamo sličnu situaciju, samo na drugi način. Imamo stanovito raslojavanje unutar Crkve u smislu da uz one koji vjerno i revno žive svoju vjeru, ima i onih koji to čine površno, dvolični i tek nominalno. Oni su jednom rekli svoj ‘da’ Bogu i vjeri, ali su kasnije odbili vršiti volju Božju i prakticirati vjeru u svakodnevnici. Jer kršćanin koji ‘s ponosom’ ističe kako je kršćanin, a ne provodi vjeru u život niti minimalno, ne može se nego prispodobiti sinu koji izgovara svoj ‘da’, ali do njega ne drži, nego se u praksi ponaša drukčije. A minimum koji se od njega traži nije pretežak. Radi se o poštivanju Božjeg zakona i njegovih zapovijedi, to jest radi se o ćudorednom minimumu koji se tražio i od pogana koji su prihvaćali vjeru. Onaj tko to vrši ne čini ništa posebno, nego je time došao tek na prag kršćanskog života. Tek nakon toga slijede ostali zahtjevi koje Gospodin stavlja pred svoje vjernike, a koji opet nisu teret, nego put i sadržaj života koji omogućuje živjeti ispravnije, dosljednije i dublje vlastiti život.
Među onima kojima je život i ispovijest vjere teret ima dio onih koji se izgovaraju da oni nisu rekli Bogu svoj osobni da, nego da su tu, dok su bili djeca, u ime njih to učinili njihovi roditelji i kumovi. Kao da u tome pronalaze izgovor za svoje nesvjesno i nesavjesno ponašanje pred Bogom. Prihvatili su dio kršćanske baštine koju su im prenijeli roditelji i Crkva, ali nisu nikad izgradili zdravu i iskrenu komunikaciju s Bogom, niti su ikad iskreno rekli da se vesele što su kršćani. Nisu doživjeli koji su blagoslov i dar primili, te tako nikad Ocu nisu rekli: Oče, veselim se da mogu ići u tvoj vinograd. Nikada nisu shvatili vrijednost dara koji su primili, nego samo pronalaze negativnosti i izgovore za odbijanje zajedništva s Bogom. Osim toga, neki su, neuredno živeći, otišli čak i u štetu. Drže kako onaj ‘da’ roditelja i kumova njih ne obvezuje u pravoj mjeri, nego se njime služe od prigode do prigode, ali uglavnom kao nebitnim životnim ukrasom.
Ma koliko nije idealan ni onaj drugi sin koji je u prvi mah odbio izvršiti volju Očevu, ipak je na boljem puti i u prednosti jer obraćenjem i djelima ipak potvrđuje tko je i što je. Nakon što se predomislio, svjestan ispraznosti odbijanja volje Očeve, otišao je pokajan u vinograd. Taj sin predstavlja tolike krštenike koji su u traženju koje je graničilo s obijanjem vjere, ali su kasnije ipak došli do spoznaje živoga Boga. Uvidjevši koliko je uzvišeno njemu pripadati, ponizno i ozbiljno su se okrenuli vjeri nastojeći primijeniti u život njezine sadržaje.
Ispričavši ovu prispodobu Gospodin Isus daje i danas poticaj svakom kršteniku da se ne straši svoje odgovornosti u vjeri. No ne bi bilo dobro misliti da Bog nekoga poziva ili šalje na rad u svoj vinograd kako bi ga namučio naporom i dodatnim teretom, nego, naprotiv, Bog poziva u svoj vinograd kako bi obdario blagoslovom one koji se odazovu. Time im iskazuje čast i obdaruje ih spasenjskim plodom kojim rađa njegov vinograd. Prihvatiti poziv i odgovornost vjere znači prihvatiti milosno obilje i unutarnje bogatstvo kojim Bog želi obdariti dušu koja prihvaća zajedništvo s njime.
Tako nam ova prispodoba o dva sina govori o dva načina pripadnosti Bogu, o onom besplodnom i o onom plodonosnom. Besmisleno je nazivati se Božjim djetetom, a ne živjeti od obilja i baštine kojom nas je Bog obdario, kao što čine oni koji samo usnama ispovijedaju vjeru, ali su srcem i životom daleko od Božje volje i vršenja njegovih odredbi. Isus nas stoga ovom prispodobom potiče da se ne razmećemo velikim riječima, nego da radije vršimo volju Božju i svjedočeći svoju vjeru ponizno služimo širenju njegova kraljevstva na zemlji.
