33. nedjelja kroz godinu – A
Ne samo današnje Evanđelje, nego i inače se često govori o korištenju mogućnosti koje je Bog dao čovjeku ili ih stavio u podneblje u kojemu živimo. Stoga se upravo neiskorištavanje takvih mogućnosti navodi kao česti krivac nevolja i lošeg stanja u društvu. Često se čuje tvrdnja kako bismo mogli dobro živjeti kad bismo iskoristili sve mogućnosti koje nam je Bog dao. i to je točno, s time da čovjek najčešće ne zna o kojim se mogućnostima radi. Radi toga je Gospodin i pričao ovu prispodobu kako bismo razumjeli o čemu je riječ.
Tako onda kad čujemo prispodobu i pokušamo razmišljati o njoj iz naše ljudske perspektive, malo tko bi od nas sebe smatrao osobom koja ne koristi ili ne bi iskoristila svoje talente. Imajući u vidi da je riječ talent grčkog podrijetla i da se radi o mjeri za novac, doslovno bismo se čudili čovjeku koji bi u današnje vrijeme dobio novac, pa ga, ne znajući što s njim, zakopa na sigurno. Takvu ludost nitko ne bi napravio. Da nam netko sada daruje milijun kuna, držim kako ne bi bilo nijednoga tko ga ne bi išao iskoristiti na način na koji najbolje zna i umije. Tko za ovu, tko za onu zemaljsku korist, tko za ovaj, tko za onaj užitak i pogodnost. Ne znam bi li se tko sjetio reći kako mu je blago dano kako bi, koristeći ga prema želji darovatelja, ušao u radost svoga gospodara.
Kad bismo, stoga, postavili malo drukčije pitanje, doista bi bilo upito kako bismo na nj odgovorili. Kad bismo postavili pitanje koliko nas smatra da je zajedništvo s Bogom neophodno kako bismo se ostvarili u životu, ne znam kakvi bi bili odgovori? Koliko nas smatra da je život vjere ključni kapital života? Koliko nas drži da je temeljno ulaganje našega života vezano uz odnos s Bogom i nastojanje oko uvećanja milosti i ostalih njegovih darova? A kad bismo propitali odgovore na ova pitanja, držim kako bismo uočili kako i danas većina ljudi misli da je bitna mogućnost našeg ostvarenja vezana uz novac. Držimo, i o tome raspravljamo, kako nam propadaju talenti i ne ostvarujemo ih dovoljno samo zato što nemamo novca kako bismo u njih ulagali.
No prava je istina da se ne ostvarujemo dovoljno jer nismo sebi priuštili biti više ljudi, jer nismo shvatili da naše ostvarenje ne ovisi o novcu, nego o našem odnosu s Bogom. Zato je Isus pričao ovu prispodobu, jer je bio svjestan kako je naš odnos s Bogom pravi kapital našega života koji ne smije ostati neiskorišten. Stvoreni smo, to jest dani su nam talenti, da dosegnemo božanske dimenzije ljudskog života. Talenti koje baštinimo su božanski darove, to jest darovi kako bismo ostvarili vječni život. A problem našeg vremena jest u tome što sve gledamo kroz optiku novca, to jest zarade. Zato se ni rad ni umjetnost ne vrednuju kao ostvarenje duha i nadahnuća, kao istinska proslava Boga i rast u ljudskosti, nego samo kao izvor zarade. Kao da nam nije jasno da se istinsko očovječenje i razvoj ljudskosti ne može dogoditi bez Bogai bez ostvarenja one nebeske mogućnosti u nas upisane.
Ako bi bila ludost podići kredit na milijun kuna, pa ga zakopati u strahu da ne pogriješimo ulaganje, onda je još veća ludost biti čovjek, a ne živjeti da se iz dana u dan naša ljudskost ne snaži ne jača. Ludost je i zakopavanje talenata biti čovjek, a ne postajati iz dana u dan sve više Božji. Jer dan nam je život, sa svim svojim mogućnostima, kako bismo ih ostvarili u punini, a ne samo kroz izvanjski kapital koji treba unovčiti. Mi smo pravi kapital po daru ljudskosti koji možemo ostvariti samo u iskrenom štovanju Boga, to jest u usvajanju njegovih vrijednosti. Istinski kapital koji nam je dan prije svega je onaj unutarnji, duhovni, te smo pozvani njega ne zakopavati, nego uvećavati. A ako čovjek sebe doživljava ostvarenim u trenutku kad je unovčio sebe i svoje sposobnosti, onda je se doista zakopao u zemlju propuštajući ono iskonsko ostvarenje očovječenja snagom prisutnosti Boga živoga u svom životu.
Krist Gospodin nas stoga ovom prispodobom poziva da živimo za radost svoga ostvarenja koje se događa ostvarujući svoje nebeske mogućnosti ovdje na zemlji, to jest koristeći darovane nebeske talente, jer bi ostvarenje samo zemaljskim bilo premalo, te ne bi odgovaralo onoj iskonskoj veličini za koju smo stvorene. Odazovimo se tom pozivu i ne zakopavajmo nebeske talente položene u naše biće. Hodimo odvažno putem takvog ostvarenja i uđimo u radost svoga Gospodara, ispunjeni i očovječeni do mjere uzrasta punine Kristove.
