Noć blagovijesti
Božićna polnoćka – 2011.
Nema nijednog čovjeka koji ne bi htio čuti blagovijest, to jest blage, dobre vijesti oko sebe. No kad se radi o dobrim vijestima želimo ih čuti nadasve za svoj život. Činjenica je, međutim, da, premda želimo čuti dobre, a strahujemo od loših vijesti, ipak nismo navikli oko sebe širiti one dobre, niti smo naučili od njih živjeti. Dobre vijesti, to jest vijesti Božje poruke čovjeku, ili pak one o kreposnom i čestitom življenju, o duhovnom rastu i napretku, o zdravim duhovnim i ćudorednim primjerima, prođu pored nas nezapažena, na jedno uho uđu, a na drugo iziđu, a da nam ne privuku pozornost. Zato one druge, loše i tragične, vijesti u kojima zlo ima svoje prste, oduzimaju nam dah do te mjere da nam se doslovno i pogled i um i mašta za njih lijepi. Loše vijesti imaju takvu čarobnu moć da se o njima priča i da se brzo šire kuglom zemaljskom, dok one dobre kao da nikoga ne zanimaju. Zato i živimo uronjeni u svijet loših vijesti, kojima hranimo svoju svijest i život. A opet za se ih ne želimo, te ih grčevito odbijamo u strahu da nas ipak ne zadese. Iz dana u dan strepimo da se na nama ne dogodi ono o čemu u javnosti često raspravljamo i komentiramo, te je pogled na budućnost obavijen velikom količinom strepnje. U tom duhu komentiramo društvena događanja, političke prilike i neprilike, gospodarsko stanje, te tolike druge manje ili više crne događaje na povijesnoj sceni. Kad bismo posvetili za čitanje i meditiranje Božje riječi toliko vremena koliko posvetimo čitajući o skandalima, aferama ili pak izvještajima crne kronike i žutog tiska, postali bismo vrlo brzo sveci. Kad bismo živjeli od ove trajno nove nebeske vijesti kao što živimo od onih privremenih zemaljskih, koje se svaki dan mijenjaju i dolaze nam nove, postali bismo stalni i stabilni ljudi koji znaju što hoće, stameni u vjeri i ukorijenjeni u Bogu. Pa i kad tražimo dobro, onda je to uvijek ono ograničeno, zemaljsko i ljudsko, koje je kratkoga daha i vijeka, te ne znamo što nas više u životu straši: postojanje zla ili gubitak tog jedinog dobra na koje se tako naviknemo da nas strah izgubiti ga. To je samo znak da nismo dovoljno okrenuti Bogu, da ne računamo dovoljno s njime, da mu se ne klanjamo koliko treba.
Zato nam Bog večeras šalje svoju poruku, blagu vijest koja nam trajno treba grijati dušu kao velika novost koja nam mijenja život i ispunjava nas novom snagom i boljom motivacijom. Čuli smo stoga i u noćašnjem Evanđelju kako anđeli dolaze pastirima naviještajući im blagovijest – veliku radost za sav narod. Stoga ova noć Božjeg rođenja treba postati kršćanima doista noć Božje blagovijesti – radosne vijesti koja preokreće i pokreće cijeli naš život. Ne možemo promatrati zlo i tamu oko sebe, te bespomoćno zapomagati, ako se sami nismo okrenuli prema Bogu koji nam šalje svoju blagovijest, svoga Sina čijom snagom pobjeđujemo sve nedaće. Snagom Božjeg rođenja na zemlji dana nam je blaga vijest koja nam treba biti izvor radosti i putokaz života. Ona treba ispuniti pore našega življenja, te i mi sami, živeći od nje, trebamo drugima donositi radost i mir.
Zato je bitno da se poput pastira, nakon što im je anđeo navijestio tu nevjerojatnu novost, pokrenemo i usmjerimo svoj život prema Bogu. I oni su mogli zdvajati nad svojom sudbinom i lošim uvjetima života, mogli su kukati nad gospodarskom situacijom i vrlo lošim političkim položajem svoga naroda. No oni su umjesto toga, u svojoj jednostavnosti, bili otvoreni navještaju radosne vijesti koju donosi Bog, te su se uputili u Betlehem pokloniti novorođenom kralju. Mogli su se pridružiti zboru ljudskih žalopojki, kritika i kukanja, ali su se radije pridružili zboru anđela koji su zapjevali Slava Bogu na visini.
Budimo poput njih, jer naš život ne smije proći samo u ljudskim i zemaljskim obvezama, nego smo i mi poput pastira trebali biti radije narod Božje blagovijesti, narod okrenut pravom izvoru života i spoznaji istinskih vrijednosti. Mi vjernici trebamo biti Božji narod koji cijelome svijetu naviješta radost rođenja Krista Spasitelja i gospodina. A to možemo biti samo ako Boga iskreno tražimo i od njega živimo. Samo tada smo na pravom putu da postanemo narod Božje blagovijesti, širitelji dobre vijesti među ljudima.
Ova sveta noć Kristova rođenja u Betlehemu je noć koja nas poziva da još odvažnije upravimo svoje korake k njemu, izvoru naše blagovijesti i našeg života. U ovoj svetoj noći dotičemo ga kao Božjeg Sina, ali i našeg subrata, koji je došao s nama nositi teret naše povijesti i našeg života. Ovo je noć kad je po prvi put upravljena čovjeku tako velika vijest – vijest o rođenju samoga Boga u ljudskom liku, kako bismo mi ljudi imali nadu božanskog, vječnog života. Umjesto da zdvajamo, pozvani smo da se odgajamo i obraćamo, da živimo od ove radosti da nam je darovan Spasitelj.
U ovoj svetoj naći, slaveći rođenje svoga Boga i Mesije, ne trebamo se više bojati za svoju sudbinu i spasenje, ni zdvajati nad svojom budućnošću. S Kristom nemamo razloga ni za kakvo beznađe, jer nismo ostavljeni na milost i nemilost silama zla, nego nam se rodio vođa i spasitelj što nam pokazuje put u kuću Očevu. Upravimo stoga odvažno korake svoga srca prema njemu. Nismo više izloženi i nezaštićeni na vjetrometini povijesti, nismo više pod vedrim nebom bez Neba, nismo više izgubljeni, niti smijemo biti beznadni i obeshrabreni, jer s njime znamo kako je upravljen naš hod. S njime znamo kamo se okrenuti i zakoraknuti dalje. Noćas imamo pravo na radost koja nas oslobađa straha.
Nismo na zemlji da poput moćnika prebrojavamo narode, bogatstva i moć, nismo na zemlji da samo pasemo svoja stada pod vedrim nebom, nego da se poput Marije i Josipa okrenemo prema Bogu i počnemo ga slaviti životom, jer on je naša slava i daje smisao i pokazuje cilj našega hoda.
I umjesto da uporno zazivamo Boga da nam dođe na način na koji bi se nama svidjelo, okrenimo se i potražimo ga idući u naš duhovni Betlehem, mjesto gdje mu se svakodnevno klanjamo u svojoj duši. Okrenimo se i pokrenimo se prihvaćajući blagovijest koja odzvanja s usta Božjih blagovijesnika! Pođimo k Bogu živomu, jer doba vijest nam može doći samo od njega, a ne od ljudi. Pođimo prema njemu tamo gdje se njemu svidjelo biti, jer on izabire ona pravi način kojim nam približava spasenje. Ne bojmo se Božje blagovijesti, jer nas ona može osnažiti da cijeli svoj život vidimo kao predmet blagovijesti, te i sami postanimo blagovijesnici Božje radosti među ljudima.
Svjetlo naše svijesti
Božić – danja misa
Ma kako to nekome može zvučati tmurno i turobno, no sveti Ivan, govoreći u današnjem evanđeoskom odlomku govori o Božjem svjetlu koje ljudima daje život, pretpostavlja da postoji golema tama u koju je uronjen ljudski život i koja dominira na sceni ljudske povijesti. I ta pogubna tama guta ljudske živite, upravlja na tragičan način sudbinama pojedinca, pa i cijelih naroda. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, kad govori o postojanju tame, širi pesimizam i mračnjaštvo u svijetu oko sebe. Možda bi netko pomislio da, predstavljajući Krista kao jedino svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Evanđelist širi oko sebe netrpeljivost i isključivost, kad bismo mogli pokazati da postoji neko drugo životno uporište osim Krista. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, govoreći o svijetu koji ne upozna Božje Svjetlo, iskazuje nepovjerenje prema čovjeku njegovim spoznajnim dometima, kad bi pokazao da čovjek može bez Božjeg svjetla. Možda bi netko pomislio da ljudska povijest i nije tako crna, te da ni čovjek nije u tolikom mraku, kao što bi se dalo naslutiti iz Ivanova Evanđelja, kad nas ne bi opozivala i sadašnjost puna pošasti, ispraznosti i crnine. Možda bi netko mogao pomisliti da naš Teolog izražava neprimjeren pogled na čovjeka i njegovu povijest, kad bi mogao pokazati da je čovjek ikada uspio osigurati budućnost bez Boga.
Zato Ivan ne može ne reći istinu o tome kako je Bog došao svojima i da ga oni nisu primili. Ne može ne progovoriti o činjenici da je čovjek htio živjeti bez Boga u svojoj samodostatnosti, čime je pao u velik tamu. Istoj napasti izložen je i današnji čovjek koji se trudi pokazati kako može živjeti bez Božjeg svjetla. I danas se u suvremenom svijetu misli da nam Bog ne treba, da nam njegovo svjetlo ne treba biti putokaz života niti svjetlo našem umu, volji i duši. I danas mnogi misle da je ljudima dovoljno svjetlo ljudskoga dana, umjesto da dopuste Božjem svjetlu da zasja čovječanstvu. Mnogi su slijepi uočiti kako smo kao ljudi u mraku ako nema tog svjetla. A što je najtragičnije odbijaju Božje svjetlo da im osvjetljava život. Jer život se ne može svesti na dobru organizaciju društva i na demokratski sustava. Život nije samo velika gospodarska moć i mogućnosti, nego mogućnost vječnoga života upisana u našim bićima. Život nije samo vremeniti posao i plaća, nego i duhovni angažman i rad u Božjem kraljevstvu, te, shodno tome i vječna nagrada. Evanđelist je stoga svjestan da postoje tmine koje žele zarobiti cijeli ljudski život ne dopuštajući čovjeku zajedništvo s Bogom u njegovoj svjetlosti. Zato ovaj njegov opis nije beznađe i pesimizam, nego navještaj Božjeg svjetla koje ne dopušta tami da pobjedi nad ljudima, jer ljudima daje moć da prime svjetlo Božje milosti. Imajući Božje svjetlo u duši, tama ih ne može nadvladati.
No sveti Ivan ima i svoje razloge kad govori na takav način. A razlozi koje ima neprolazni su, te tako ovaj sveti tekst ima iznimnu važnost i za nas danas koji ga slušamo 19 stoljeća nakon što je napisan i od njega živimo. Kao onaj tko je imao iskustvo utjelovljenoga Boga, Ivan je svjestan da svaki onaj tko živi u nepoznavanju pravoga Boga, živi u tami, bez obzira koliko mu jako bilo danje svjetlo. Kad živimo udaljeni od Božjeg života, onda gubimo i svoj život, jer nema u nama života bez Boga, bez njegove utjelovljene Riječi u kojoj bijaše život. U mraku smo ako ne vidimo vrijednost svoga duhovnog života kao zajedništva s Bogom, to jest tragediju ljudske samodostatnosti koja odbacuje Krista, Božje Svjetlo i Božju Mudrost. Čim ne uviđamo kako trebamo misliti o Bogu i vječnom životu, onda smo u punom mraku, što se, na žalost, događa mnogima, pa i kad ne žive kršeći ćudoredni zakon.
Samo Krist Gospodin koji nas je svojim dolaskom poučio Božjem životu, obasjao nas je pravim svjetlom i pokazao kako možemo se trebamo boriti protiv tame ovoga svijeta. Jer mi se ne možemo ni pomiriti ni suživjeti s tamama ovoga svijeta, niti možemo svoj život živjeti kao pomrčinu duha i lutanje u bespuću bez tračka svjetla. On nam je dao svoje svjetlo da nas upravlja i da nam prosvjetljuje putove. Da nas on nije poučio životnom iskonu objavljujući nam živoga i pravoga Boga, ne bismo uopće imali ispravnu predodžbu svijeta i čovjeka. Velika je istina da čovjek bez Boga ne može raspršiti tamu u kojoj živi, te da se zato rodio naš Gospodin Isus kako bi bio svjetlo naše svijesti i savjesti. Samo Krist je svjetlo koje tama ne može obuzeti, te nam samo on može podariti ispravnu svijest o pravim vrijednostima života. Doista da nije njega i njegove prisutnosti među nama, što bi uopće čovječanstvo znalo o Bogu? Da on nije utjelovljeni Bog među nama, kako bi uopće čovječanstvo štovalo jedinoga i pravoga Boga, Oca i Stvoritelja svega? Da se on nije pojavio za nas, bi li itko uopće znao nešto o božanskom životu? Da nije njegova rođenja u našem ljudskom tijelu, tko bi nam uopće otvorio vrata vječnoga života? Da se on kao Sin Božji nije utjelovio, tko bi nam još posvijestio da smo djeca Božja? Da on kao Riječ Očeva nije došao među nas, zar bi među nama i u nama, odjekivala Božja riječ? Zar bi naš život i naša riječ došli do punine svoga smisla i cilja, da nije bilo njegova svetog rođenja? Da se nije ponizio i došao u betlehemsku štalu, zar bismo mi mogli vidjeti slavu Božju? Da nam se on nije pojavio u ljudskom tijelu i kao Put, zar bismo znali put prema životu vječnomu?
I dok nas zbunjuje njegova malenost, s druge strane nas ohrabruje svjetlo koje blista s njegova lica, jer to svjetlo obasjava naš život spoznajom Boga živoga. Svjetlost njegova sjaja osvjetljuje naše životne pute, utkano je u naše biće i ne dopustimo sebi život bez njega, jer smo bez njega i sami uskraćeni za naše životno svjetlo. Bez njega se gasi i svjetiljka našega života koja nema dovoljno ulja, ni žara ni sjaja, ako se odvoji od ovog spasonosnog svjetla. Jer Krist Gospodin je svjetlo naše svijesti i savjesti. Toliko smo svjesni sebe i vrijednosti svoga života, koliko mu dopustimo da nas prosvjetljuje, vodi i nadahnjuje. Oduprimo se tami i dajmo se prosvijetliti ovim svjetlom koje nam je došlo i zasjalo nam, jer samo u njegovu sjaju možemo vidjeti svoj put sve do vječnosti. Neka je slava onome čiju smo slavu vidjeli! Neka nas kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine, uvede u tu istu slavu iz koje nam je došao i rodio se u Betlehemskom Djetetu, kako bismo ga, s Ocem i Duhom Svetim, slavili po sve vijeke vjekova. Amen.