6. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom tekstu opisan je susret Gospodina Isusa s jednim gubavcem. Kao što nam je poznato, gubavci su bili posebno ugrožena skupini ljudi u društvu, jer su bolovali od neizlječive prenosive bolesti. Zato su oni bili skupina koja je također predstavljala veliku prijetnju za zdrave članove društva, te su stoga, jer su bili potencijalni ugrozitelji, bili dodatno ugroženi društvenim zakonima. Tim zakonima su bili stavljeni izvan redovitog tijeka života i redovite komunikacije s drugima. Bilo im je određeno živjeti u izolaciji, te su bili dužni, idući putovima, upozoravati druge prolaznike na svoju prisutnost. Ljudi su od njih zazirali, te su ih se na određen način bojali, napose bliskog susreta i dodira s njima.
No isto tako valja razumjeti kako su takva pravila glede odnosa s gubavim osobama bila višestruko opravdana. Bili bismo neuviđavni kad ne bismo razumjeli njihovu razložnost, jer su ona imala temelj u stvarnoj opasnosti koja se krila iza njihove bolesti. Ako je gubavi čovjek bio potencijalni izvor smrtonosne zaraze zdravih, ne čudi onda što su glede njih postojale vrlo stroge odredbe definirane već Mojsijevim Zakonom.
Premda su bili potencijalni nositelji smrtonosne zaraze, Gospodin Isus ih nije držao u karanteni kao ljude, premda ni sam nije dovodio u pitanje opravdanost odredbi Mojsijeva zakona. Ako je netko bio bolestan i zaražen, za Gospodina nije bio manje čovjek. Štoviše, bio je još više potreban veće skrbi. Zato Gospodin između sebe i drugih nije gradio barijeru, nego se trudio izići u susret stvarnim potrebama čovjeka. U tom duhu je dopustio gubavcu da mu se približi, te ga je potom pun ganuća prvi dotaknuo i dodirom izliječio.
Sretna okolnost je bila i ta da ni gubom zaraženi čovjek nije gradio barijeru prema Isusu, premda mu je Zakon nalagao, nego je, vjerujući da mu Isus može pomoći, skrušeno kleknuo pred njega. Njegova gesta je pretpostavljala dva bitna elementa: bio je svjestan svoje tragične nečistoće, a isto tako i snage Isusove čistoće. Ta svijest koja njega pokreće trebala bi postati i naša svakodnevna svijest, bilo da se radi o nečistoćama koje nosimo na tijelu ili duši. A nerijetko se događa u suvremenom svijetu, do te mjere da je postalo skoro popularno, da barijeru grade bolesni prema zdravima i nečisti prema čistima. Bolesna osoba koja odbija tuđu pomoć i asistenciju, gradi nepremostivu barijeru prema dobronamjernima koji bi željeli pomoći.
To je vrlo očito kod nositelja duhovne nečistoće i zaraze koju bi najradije proglasili normalnom, tako da zavaraju sami sebe i druge uvjeravajući se kako su potpuno zdravi. Zagovornici takvih duhovnih nečistoća žele srušiti barijeru predrasuda prema sebi i svojemu stanju, no u isto vrijeme podižu barijere nedodirljivosti u društvu. Podižu oko sebe zakone koji ih štite od dodira, to jest suda javnosti, te tako, izjednačivši čistoću i nečistoću, oko sebe šire nesmetano duhovnu nečistoću. Bilo tko pokuša nešto reći o duhovnoj čistoći i nečistoći, proglašava se netrpeljivim homofobom, pa se čak se ide dotle da ga se preda ne samo sudu javnog linča, nego i prekršajnom sudu gdje minimalno riskira biti osuđen za uvrede i klevete. Dovodeći u pitanje moć zdravog ljudskog rasuđivanja, traži se način da manjina stavi većinu u karantenu pasivnosti. No isto tako nitko ne želi priznati da u našem društvu ne vlada homofobija, nego opravdan strah da netko mlade naraštaje ne zarazi duhovnom nečistoćom koja ih može odvesti u smrt duše. A isto tako bez obzira na broj, duhovna istina bi trebala biti očevidna zdravom razumu, što se danas osporava.
Kako bismo dobro razumjeli do kojeg proturječja dolazi stanje u društvu glede toga, morali bismo zamisliti da se gubavac iz Evanđelja opredijeli tražiti Isusovu pomoć borbi protiv zakonskih odredbi, umjesto da traži ozdravljenje. No gubavac se, srećom, nije sklanjao iza takvih barijera nedodirljivosti, jer je znao da je on u najgorem položaju, te da nečistoća što mu nagriza tijelo, najviše njega ugrožava. Zato se nije ustručavao, pun skromnosti i poniznosti, zamoliti Gospodina za pomoć: Ako hoćeš, možeš me očistiti!
Gospodin nije imao predrasuda prema nevoljnom gubavčevu stanju, nego ga je ganut iscijelio. Za sebe nije tražio nikakvu zahvalnost, pa niti da ikome o tome govori, nego je tražio da sukladno Mojsijevu Zakonu prinese dar za svije očišćenje. Ovo Evanđelje poziva tako svakoga od nas koji se mučimo, kako sa svojom tjelesnom tako i s onom duhovnom nečistoćom, da se poput gubavca preispitamo, te smognemo snage srušiti barijere nečistoće koje nas dijele od Gospodina. Samo to može postati pravi put života, jer nas samo Gospodin može i hoće ozdraviti. Nama je učiniti onaj korak poniznosti, to jest priznati svoje lutanje i nečistoću, te ponizno zamoliti očišćenje. Najgore što bismo mogli napraviti, bilo bi ostati zabarakadirani u nečistoći tijela i duha. Jer nije dovoljno nečistoću proglasiti čistoćom, kako bismo se očistili, nego potražiti onoga tko nas može očistiti. Stoga je najučinkovitije od svega kleknuti pred Gospodina u jednostavnosti i iskrenosti, te zamoliti očišćenje, a sve drugo je njegova briga.
